Putevi su teški koliko su nam teške misli. Putem to osjetiš. Putem to saznaš. Nosiš to u sebi. Skretanja na putu nemaju putokaz, nemaju kraj na obzoru. Ponekad hodam polako i dotaknem krajnje granice mogućeg i iste me duboko povrijede, u drugom trenu trčim u galopu i mimoilazim neki drugi svijet sa ogromnim osmijehom dok me boje i mirisi u prolazu ostave samo na tren bez pameti i svijesti. Susret dva svijeta, dva para očiju što se pogledaju jedno u drugo, okrenem se, okrene se.

Priče su sve iste. Žele reći što si. I što trebaš i što tražiš.

Sretnem nju koja mi je sve i uvijek će biti sve. I to joj kažem, a ona u to ne povjeruje. Ili si dobra roba loše ispričana ili laž ispričana previše iskreno. No kako god bilo treba uvijek pustiti da ode.

Sada dok trčim ne smijem stati jer vrijeme sreće kratko traje. Opet će uskoro biti tišina, prazna soba velika kao svemir.

Taj kolorit sreće kada ju osjetiš postane začin života.  Začin koji moraš sam pronaći da te učini istinski sretnim čovjekom. Kad se nalazi u krvi sreća pa makar samo u tragovima ona promijeni sve. Sreća istinski mijenja strukturu čovjeka.

I kada nju boli i mene boli. Kada je sretna i ja sam sretan. Nikad to neće znati ali tako je to. I postoji ta jedna prava ljubav koja ima svoja pravila koja samo jedna osoba zadovolji. Sve druge osobe prije i poslije ne mogu ući u tu kategoriju ma koliko se trudile i ma koliko superiornije i bolje bile. Jednom se voli beskrajno. Samo jednom.