Priča o jednom životu. Priča o jednom nastojanju da na putu od potpunog ne razumijevanja kako svijet funkcionira, šetnjom kroz godine, primijetiš, naučiš, spoznaš što svijet zapravo jest. Nekoliko stvari pokupiš kroz tu šetnju. Prve sitne gluposti koje učiniš i još veće koje propustiš zalog su budućnosti, koju ne slutiš ali znat ćeš prepoznati ih kada budućnost svrati. Neke vrijednosti postoje i ne možeš ih dobiti zaobilaznim putem na gotovo, ne, ne baš moraš ići jednim putem i čekati dok ih ne shvatiš.I koliko god sam osobno bio kažnjavan što sam bio tvrdoglavo derište možda i zločesto, sada znam da je tvrdoglavost bila ispravno postupanje. Tvrdoglavo odbijaš savjete ljudi koji su tu malo duže od tebe, a opet protiv sebe ne možeš. Tvrdoglavost je jedna čudna karakterna linija ljudi. I još uvijek ne znam da li je dobra ili loša, ali na nekim ljudima tako prokleto dobro stoji. I ma koliko god misliš da znaš dovoljno, otvoriš novu knjigu i otkriješ sasvim novi svijet nepoznanica i pitanja. Zato za svaki iskorak treba imati tu tvrdoglavost. Priznajem u jednom razdoblju svog života izgubio sam tu tvrdoglavost, odustao sam od nje. I tako bi rado da to nisam učio, ali to odustajanje je jedino bio rezultat straha od poznatih posljedica, umjesto od veselje za mnogobrojne mogućnosti koje postoje, a samo su čekale da se otkriju!

Nervoza prije ispita, emocija, drama, neprospavane noći, pad, prolaz. Sve zbog straha od neznanja. Niti malo zadovoljstva zbog znanja, zbog novih spoznaja.  Nikada nikako nisam mogao shvatiti od čega me je u potpunosti do kraja strah, od koga sam pokupio tu nervozu, i kako me tolika hladnokrvnost izvana dohvati da postanem najveća flegmatična osoba na svijetu. Godinama kroz školovanje te gradi isti sistem, ako ne znaš dobit ćeš jedan, roditelji će te kazniti, bit ćeš smetlar, bit ćeš nitko i ništa!  Godinama na krivim temeljima uzimaš znanje i čudiš se zašto ti je knjiga jedna odvratna tvorevina koju je čovjek napunio linijama priče o spoznajama koje nemaš pojma kako su došle.

Umjesto takvog obeshrabrujućeg odgoja, okoline, prijatelja, treba krenuti sa prikazom od kuda znanje dolazi, gdje umovi svoju radoznalost iz dana u dan testiraju. Pamte sve neuspjehe i uče na svojim pogreškama! Svijet znanosti, treba biti polazna točka od prvog razreda, znanje je moć koja donosi uzbuđenje i radoznalost koju čovjek primi kada istražuje nepoznato. Znanje jest radost. I nakon puno godina sa zadovoljstvom mogu reći da mi je čitanje knjiga postala jedna od najdražih aktivnosti koju sam dugi niz godina sa dosta prezira činio. Vjerojatno osim znanje treba i vrijeme da postaneš biće koje stvara (bolje) zaključke. Da postaneš biće koje upija novo znanje, sa strasti i željom trebaš dozu beskrajne upornosti, trebaš osobu, mentora koji će ti dati priliku da se oslobodiš svoju tvrdgolavost i nikad ne prestaneš pitati zašto, zbog čega, kako? to trebaš da izgradiš sebe u istinskog čovjeka.

Tako pripremljen sa pravim stavom kreneš u svijet pun prepreka koje su osmisli ljudi vrlo ograničene mašte. Ljudi koji rade svoje poslove vrlo ograničeno, to čine samo jer moraju. Ljudi koji nemaju istinskog zadovoljstva ni žara u svom poslu okrenu se jedinom drugome smislu u takvom kaotičnom sustavu prepunog prepreka. Osmišljavaju načine kako zaraditi više. Naravno nije u novcima sve i uistinu vjerujem da nije, ali za neke umove čini se da je to jedina sreća. Mnogima se njihov taj dodatan trud čini kao dodatna usluga, vode mnoge duše za ruku kroz sustav, pomognu im onda kada treba, pruže osjećaj prijatelja, zar nije to lijepo sročena priča. Tu bih knjigu nazvao Hobotnica na Hrvatski način.

Za mene je sreća ako mogu (o)smisliti svojim radom novo znanje, koje će stvoriti novo radno mjesto, novu priču, novu knjigu. Ako mogu nekome (o)staviti osmjeh i pozitivnu emociju sa pogledom prema znanju i svijetu, životu. Za mene je to neprocjenjiva vrijednost. Moja izuzetna sreća je bila kada sam prvi put čuo čovjeka koji je imao puno godina iskustva, ali koji je kao da je prvi put sa izuzetnim žarom pričao spoznaje koje su nama, klincima bile nove, činile se revolucionarne na neki način. Bio je profesor povijesti. Onaj dosadni predmet prepun godina koje štrebaš k’o papiga na pamet. On to nije tako radio. Bio je jedinstven što je na razumljiv način dočarao priču povijesti da bi 45 minta bilo kao minuta kratko. Bio to jedan i jedini profesor u mom iskustvu obrazovanja, šteta što su u pravili takvi ljudi izuzeci, i šteta što je taj čovjek napustio ovaj svijet.

Par riječi dovoljno je da osjetiš sreću, zar nismo to smo svi iskusili? Zato udžbenici koji nabrajaju činjenice nisu zanimljivi i nisu nešto što čini tvoje znanje većim. Puno važnije je koliko nas proces učenja (u)čini sretnima i snalažljivim, od nabrajanja činjenica i pamćenja slaba je korist.

Toliko bih volio da mladi iz one “grozne” knjige osjete potrebu za znanjem, pa da zajedno budemo bolja bića, da svijet oko sebe dožive sa svim svojim sjajem, da svako novo otkriće bude nova doza radosti, uzbuđenja, radoznalosti, hrabrosti, ludosti, odvažnosti, tvrdoglavosti. Ako sebe i mlade učimo da postanu niža bića, poput papige koja ponavlja, zar to nije uzaludan trud, pogrešno provedeno vrijeme i doživotan ožiljak u emociji prema životu? Toliko želim promjene ovom društvu, da krenu od onoga od kuda svi krećemo, a to je škola. Znanje koje smo stekli ne treba ličiti na veliki dućan u neredu i bez inventara. Cilj učenja trebao biti da znamo što imamo i da znanje postane alat sa kojim se služimo, kada nam treba, prema potrebi.

Život pruža samo par trenutaka čistog uspjeha, ostalo su pokušaji do istog, i baš zato svaki pokušaj trebamo slaviti kao pobjedu upornosti, radoznalosti, odvažnosti.