Život je sranje? U mnogim mjestima na ovom planetu to je stvarnost i nema riječi koje to mogu dočarati!
Možda slika ovog  ranjenog sirjskog dječaka nešto govori!

Strahote su u pričama koje nemaju svjedoka, nemaju više živog svjedoka. I svaki puta kada netko kaže da ne može biti gore mora pitati sam sebe. Što je primjerice ovaj dječak kriv da je morao nastradati tako? Kako je on postao žrtva nekih kreteni koji maltretiraju nedužne ljude jer ta vojska divljaka ima poglede na svijet koji sektaške vođe svode na vjeru, terorizam, strah i ubijanje. 

START_GlobalTerrorismDatabase2012dataset_MapSlika lokacija terorističkih napada u 2012.

Kada se upita većinu političare isto pitanje, dobije se isti odgovor.

Kako neko dijete može izgubiti život u nekom kutku ove planete, gladno i  žedno, a da za to baš nitko ne mari i nitko ne odgovara?

Nemamo novaca, nemamo interesa, nemamo potrebe da se na takve detalje obaziremo!

Svaki puta kada jedno dijete sa zapada nastrada, stranačke elite se dignu na noge i zabrinu se za:

  1. SVOJE DIJETE I RODBINU
  2. SVOJE FINANCIJE 
  3. POLITIČKE BODOVE
  4. OSOBNI UGLED U DRUŠTVU
  5. SIGURNOST POLITIČKE ELITE

Ni jednoj političkoj eliti nije bitno ako neko dijete pogine ili nestane koju tisuću km daleko od njih. To je druga država, drugi luđaci, druge neke priče. Ono što ne vide i ono što ih ne svrbi na to se ne obaziru. No problem se desi kada njihovo ne činjenje svakome postane prijetnja, pa i njima. Tada nema tog deficita, tog manjka novca koji će spriječiti angažiranje svega na raspolaganju da barem prividno dovedu svoju sigurnost i stabilnost u red. 

Sa druge strane organizacije nasilnih, radikalnih i krajnje sirovih ljudi koriste najbrutalnije metode destrukcije kako bi stvorili krajnju pomutnju i pri tome terorom i strahom regrutirali nove borce, mlade, djecu, žene. Postanu borci na i za smrt, za teror. Strah je najsnažnije oružje koje je čovjek spoznao u 20 i 21 stoljeću. Mreže terora se financira od strane najvećih narko kartela, trgovca oružjem i trgovaca ljudima. Drogom na zapadu stvaraju nove generacije ovisnika, tragedija. Oružjem zapad krpa svoju rastrošnost što ubija djecu na drugom kraju svijeta. Dok trgovci ljudima u 21 stoljeću trguju ljudima, organima kao da je riječ o lutki za iživljavanje, a ne o živom biću. To su najveća sramota ovog svijeta. Ako netko zaslužuje beskonačno bolnu smrt to su ti “poduzetnici” koji gaze sve pred sobom. Te ljude ne zanima što je UN, što su ljudska prava. Ljudska prava za njih ne postoje. I baš tako bi se politika prema njima trebala postaviti, bez kompromisno ih izbrisati sa zemlje.


I dok kriminalni karteli većinu svog djelovanja obave na području kojeg zovemo Trećim svijetom te strahote nas toliko ne interesiraju. No ipak osjetimo neke posljedice. Dio ljudi koji pokušava ući na zapad, većinom u Europu iz Afrike, te sa Bliskog istoka su žrtve koje su patile i koji će zasigurno patiti još dugo. Bježe od gladi, rata i terorizma.

Europa svojim politikama pokušava barem na deklarativnoj razini poslati poruku da su joj vrata otvorena. No činjenice govore suprotno. Načini i postupci kojima Europske zemlje, primjerice Francuska deportira imigrante na silu nisu primjeri za pohvalu. Sa druge strane Italija koja pored svojih unutarnjih problema mora nositi i imigracijsku politiku za sve te nesretne ljude koji plutaju u ovom trenutku negdje u Sredozemnom moru i nitko ne može reći koliko je mrtvih, a koliko živih!

Je li to demokracija u kojoj želimo živjeti, je li to svijet u kojem želimo živjeti? Ne, ne i ne!


Osim prijetnji sukoba, terora i bolesti koje donose takve politike ne činjenja i ignoriranja. Postoji i priča o organiziranom kriminalu koji djeluje 0-24 u kojem sloboda ne postoji. Tome pomažu i političke elite koje ne zanima ni problem koji imaju u vlastitom dvorištu. Elite se samo žele održati na vrhu dok ide. Zabavljaju ljude sa sporednim temama i ponavljajući priče još od Drugog svjetskoga rata, bez novih vizija i pogleda prema naprijed i rješenja za stvarne probleme.

National Center forMissing & Exploited Children® za 2013 kaže: Svaki dan te godine 30 djece je nestalo u SAD i 30 djece je postalo seksualno roblje.  Dakle preko 20000 djece pati samo u SAD svake godine! Svake godine u svijetu nestane osam milijuna djece, gotovo 22.000 dnevno. U Hrvatskoj svakoga dana iz dostupne statistike nestane  2 djetata.

Tako je to,  važni problemi ne dobivaju dovoljno sredstava ni pažnje.


Bogatuni su se brčkali na moru 2008 kad ih je snašla vijesti od koje su se usrali u gaće. Tog časa kada je jedan od njih, te mešetare pokrao kao što je Ivo pokrao Hrvatsku, e tada je sve krenulo nizbrdo. Biti gore od goreg. Izvukli im sve do zadnjeg centa iz hlaća, carevi su goli. Žrtve su obični ljudi. Za bogatune i financijske mešetare nema više kurvi, nema više droge, nema skupih kuća i auta. To je skupina od  0,01% stanovništva. I nema se tu što žaliti takve ljude. To im je došlo kao bonus po zasluzi. Eh da bonusi i zlatni padobrani su barem one spretnije spasili da ne zarone preko glave u osobne dugove. No spasa za gospodarstvo nije bilo.

lehman-brothers-sign-007

Problem za “male” ljude je  došao brzo jer novac koliko god bio fikcija, ne može samo nestati, a da nema neke reakcije. Ta financijska klasa koja je ostala gola svoje “usrane” gaće odlučila je dati na pranje gotovo svakom građaninu na grbaču. Države su prihvatile takav rasplet i ostavile tu obvezu vraćanja kome drugo nego nama. Mi građani moramo vratiti ono što su drugi trošili. Vraćamo to kroz poreze, prireze, trošarine. Mi da vratimo, a oni ostanu nevini. Pravda je pravedna ali jako selektivna. Ti si mali radnik, ti ionako radiš kao budala, pa budali još malo više, još koju godinu, pa ako crkneš u međuvremenu tvoj problem. To ćemo zvati kriza.  


Di kriza stanuje tu svrati i korupcija. Korupcija je jedna fina boleština demokracije. Svi su protiv nje, a sve pretpostavke za nju postoje, ponajprije zakonske. Komplicirani zakoni su ti koji omogućuju korupciji da gradi profit privilegiranim nemoralnim ljudima. Korupcija ne pita da li možeš živjeti tako iako je svima jasno da moraš.

Za živjeti treba prstohvat pravde, zdravlja i komad kuće sa krovom. I baš u tim poslovima najviše korupcije ima. Pravda je ionako na klimavim nogama s obzirom koliko je svijet okrutan, pa na to nadodati malo začina korupcije učini proces sudovanja beskonačno dugima, pravdom nedostižnom, a lopovluk kao najbolji put za ići. Zdravlje nema cijenu, ali svaki čovjek ma gdje god bio zna da je to laž. Sve košta, a najviše zdravlje. Kuća je obitelj, a ako u kući žive ljudi bez posla i sigurnosti tu nema obitelji, tu nema života.


Netko se sjetio da osim rastrošnosti postoji i štednja. Elite koje imaju od čega štediti to znaju jako dobro koliko je to simpa stvar. Eh pa da se pokaže kako osim represije vlasti postoji i štednja. Politika kreće u marketing i obećava da želi i može od krize pobjeći, a to su takozvane politike “stezanja remena”. Štednja je dakle načelno ok, no to su krenuli provoditi štednjom na svemu što radnoj klasi treba, a ne košta puno, a na onome što eliti ne treba, a košta najviše na tome nema ni š od štednje. Štednja i racionalnost je nešto što nije čovjek osmislio to je nešto što ciklus prirode stalno radi. Ljudska glupost je ta koja je osmislila sistem “ključ u ruke”. Daj ljudima da biraju između grupe glupana, to na zovi demokracijom, pa onome koji bude najlažljiviji, e tome daj vlast u ruke da upravlja sa svime, pa možda će napraviti nešto pametno, možda, a sigurno neće.


I na svu tu svjetsku, europsku, hrvatsku žalost od politike se želi uvaliti terorizam, ekstremizam i vjerski fanatizam. Vrijeme je da se tome kaže ne, tome nema mjesta na kugli zemaljskoj. Nije Bog stvarao ovaj planet da se međusobno pobijemo nego da skupa živimo. Ako to nije moguće potrebno je naći načina i najvažnije volje da osobe koje imaju utjecaj odluče od fikusa postati odlučni i odgovorni. Trebaju način da postanu ljudi i krenu u akciju čišćenja ljudskog smeća koji nije dostojan da ima niti jednog Boga, niti jednu religiju!

Je Suis Charlie