Kad je zora svanula

Kad je zora svanula

Ljubio sam anđela, nosili smo srca ispod punog mjeseca, prožela nas ljubav najveća, ljubili smo se do zore dok nije jutarnje zvono prekinulo san. San o ljudima bez predrasuda, ljudima  bez pitanja i ljubavi bez kompromisa. Djevojku bez imena sreo sam u snovima, nosila je haljinu po mjeri sretnog čovjeka. Ukras u kosi za jaki karakter, jednostavna šminka za poštovanje i usne sa kojih osmjeh ne silazi za sreću bez koje živjeti ne možemo.

More naše ljubavi nosilo nas je na hridi života, pokušalo nas razbiti kao stijene valovi. Dok luda luna luduje mi osmjehom ispunjavamo ulice. Mi je nešto kao ja i ti samo još 200% jače. Mi možemo svoje snove na krovu zgrade zamišljati satima i točno znamo što mislimo samo držeći se za ruke. Taj vršak prstiju dok te dotiče, dodiruje, oh ta djevojka bez imena, izludi me svog. Želio bi da živim cijeli život u tom snu. Snu prepunom ljubavi za sve nas. 

U taj san kada zaronim izgubim pojam vremena, proživim cijeli jedan isječak života u smijehu sa djevojkom bez imena, nije jedna od onih djevojaka koje su naslovnica magazina, nije djevojka koju bi svi htjeli, nije djevojka u koju se zaljubiš na prvu, al kad te dotakne više ne znaš što je java, a što san. Više ne možeš živjeti bez nje. Već živiš za nju. 

Ispreplitane mašte i stvarnosti, zbilje i snovi, životi i ljudi, ma neka naša srca dva vino noći opije, neka naše usne ljubav miluje, neka naša srca dva prepuna života ispuni ljubav bez granica. O ljubavi ne možeš ništa znati dok te  djevojka bez imena ne dotakne u snovima.