kako je lako smotat građane…

Ponekad se čini kao da sa Balkanom nešto nije u redu. Djeluje kao da je prokleto to more slano, proklete te planine okovane snijegom i burom, prokleti pašnjaci prostrani i minama posijani. Čini se da sve to čeka neki okidač da se pokrene i da se nešto dogodi. Godine su prošle brže nego smjene plime i oseke. Pesimisti govore potonula je i ta mala barka sa malo vitra. Optimisti kaže nije to sve tako crno, pa pogledajte došli su nam turisti, strpljivu su, rastrošni su i voze se našim autocestama. No realno se zapitamo tko je to nama došao i gdje mi to tonemo jer to nikome nije jasno. Došlo je par bogatih ljudi sa skupim autima sa puno konjskih snaga i to sa vozačima koji često imaju i konja u glavi… često i ne baš pretjeranog bistrog. No da ne bi bili tako zločesti prema njima platili su autoput i trajekt i neki i policijske kazne. Potrošili 50 eura. Međutim to što su potrošili mi smo platili nekoliko milijardi eura i eto rate i kamate stiži stizati će još dugo, no ne bi to bili mi kada to sve skupa ne bi preplatili nekoliko puta i naravno obojali nekoliko puta ili ti ga ka opiturali jelte… i naravno sve to skuplje nego što treba. Oni nesretni trajekti, što plutaju u ono malo našeg lipog Jadrana svaki dan moliš da ne naleti na neki novi otok koji bi mogao izaći iz mora u tišini noći. Apartmani ljudi moji treba i te golfere smjestiti negdje, a tko će čekati te sve dozvole, lijepo se to prikaže kao program gospodarskog oporavka i razvitka, i eto tako nitko ništa na to ne može prigovoriti. Jedino u svemu tome nejasno zašto se oporavljamo već 20 godina. Pa ljudima nije jasno kako će biti bolje kad stalno se oporavljamo od nerada onih koji primaju nerealno visoke plaće i potlačenosti onih koji marljivo rade teške poslove. Ali eto kod nas i nerad umori i birače i političare, a i sindikalne skupine. Svi se kunu kako ne odustaju od svojih zahtjeva, a drugi dan svi ti sindikalci opet sjednu u GSV i glume kao da nešto se bore… i bore se samo jasno je da se ne bore za one za koje bi to trebali.
Turista je više nego lani sve cvate u medu i mlijeku, samo treba shvatiti i u drugim državama je bilo krize i to one zloglasne svjetske, a kod nas je hvala Bogu izvorno domaća kriza, eto vidite dragi ljudi ipak nešto proizvodimo. Made in Croatia. Samo šteta što to nije izvozni proizvod, a još se i slabo prodaje na domaćem tržištu. Ironije li, sami sebe potopili… Kamikaze naspram ovakve vlasti su još odličan izbor. Napad kamikaza traje kratko, ništa ne boli i stvar je gotova. A ova vlast to radi drugačije. Kod nas stvari traju dugo, ponekad jako bole i izgleda da tome nikad nema kraja.
Stare poslovice pišu kako je vlast volja i izbor građana. Dakle imamo što smo željeli ili možda ne. Nije važna stranka ni boja ni ime, važno je što se radi i još važnije kako se radi. Ljudi daju svoj glas olako, bez razmišljanja i samo iz svoje osobne kratkoročne dobiti. To će se promijeniti samo od sebe, bez zakona. I to onda kada više novaca neće biti. Tuđi novac nas u nevolje doveo, a bez svog i tuđeg novca možda se i oporavimo… Kako? Neka nam Bog pomogne ako nitko drugi neće.