To je naša politika i društvo!
To je naša priroda i društvo neka nas vodi žena, neka nas vodi žena. Ma priča o moralu, poštenju, nekom rastu, sama došla, ostalo predugo pa sjebala nam ono malo dobrog duha… kaže to je naša priroda i društvo, ma kažem: “No more with you my darling go day after yesterday, just go!” Od sutra mi smo pošteni, uspješni mali narod radišni i ponosni… to je naša budućnost i sreća… ne trebamo izmišljene likove ni muške ni ženske samo želimo birati sreću svoju <3
Priroda je lijepa sa svih strana našeg pogleda al’ ovdje je zajebano društvo, nestaju kovanice svih valuta, neki vrag nas krade, a mi mali i glupi šutimo… i šutimo…
Da je Biblijska priča izgradnje drevne Arke, imala tako kaotičan zaplet ta velika kuća, koju je sam Bog nadgledao, bila bi osuđena na propast i prije gradnje i puno prije prvih oblaka. Naše Vlade su dobivale informacije iz cijelog svijeta, pričalo se o krizi i oluji koja se sprema i već onda nije nazirao kraj toj nepogodi. Naše Vlade su se pravile lude kao male amebe prešetavale od saborske menze do novinarskih ekipa sa osmjehom većih nego u Cezara. Trubili javno, nitko ništa našoj “snažnoj” ekonomiji ne može. Kad su oblaci krize došli Vlada se pripremila…
Pripremila tako dobro da su otkazi letili na sve strane iz privatnih firmi, dok u državnim tvrtkama sve po starom kao da je došlo zlatno doba industrije, a ne početak njene propasti… Nagomilali se dugovi koje ni prije krize nisu znali ni mogli vratiti, a eto nas sad u oluji kaže ministar, jedan, drugi, treći, to je tako, moramo se zadužiti još. Mijenjaju se kao na traci, a priča ostaje ista. I tako zadužili se mi, a koristi od toga imaju banke i mutni interesi koji grade mostove usred šume, pa otvaraju objekte, jedan, drugi, treći, konfeti lete u zrak, euforije preko glave, prođe jedan, drugi, treći dan konfeti još na podu ali objekti ne rade… euforija je otišla sa karavanom.. od niotkud čuje se glas, ne možeš tu, pojavi se “gorila” na nulu ošišani zaštitar, jede sendvić sa krastavcima i salamom, još mrmlja to su bili izbori… samo izbori…
Kaže pjesnik ravna Slavonija, brdovita Lika i Gorski Kotar, plavo Jadransko more ma “niđe” takve zemlje, lijepe žene, cure, kršni momci velikog srca pravi ljubavnici… Ma u srcu mi svaki kvadrat zemlje mile. Sunce nas obasjava skoro svaki dan od prvog do zadnjeg u mjesecu. Jedino čega nema je posla za naše znanje i plaće za rad… Maturanti polažu državnu maturu koji je to samo ponos… postaju samostalni odrasli ljudi, pitaju se koja je lektira hit ovog ljeta… Upisujemo te mlade ljude na fakultete, studiraju od jutra do sutra… kupuju ispite, padaju ispite, polažu ispite iz osmog puta, upoznaju sve rupe sustava, vide nepravde, grade stavove o životu, slušaju priče o tome kako je profesoru muka raditi jer mu plaća mala, a nas je puno, pa frustracije liječi crvenim perom… Križa svako slovo, kaže sine “dragi” to se mora naučiti ili platiti… Djevojke u ultra kratkim minicama idu na konzultacije, jok ma nije ne ne da puder, parfem i pete koštaju više od godišnje školarine ma ne ne .. valjda štede na donjem rublju… tako ide priča… bar je jasno zašto profesori muškog roda ostaju raditi na ustanovama i poslije roka za mirovinu… ma sve je to ludost… ma studiram… na to radnica firme u stečaju, šuti super ti je. Rekoh ma zbilja nije loše, al’ to je zbog mog rada i pomoći mojih roditeljima, a ne rezultat rada i ideja predivnih mudrih prosvjetnih glava.
Ajde hvala dragom Bogu ima male djece u čitavoj priči, neka je sexa i veza barem za onih 15 sekundi ekstaze sreće… i usput odlične ocijene u index-u… to je valjda ono kad kažu da su hrvati odlični ljubavnici….
Pitaš sam sebe od upisa srednje škole, a pogotovo pri upisu na fakultet… Što ću raditi sa tim u životu? Ma sve je to svejedno jer svima uputnica glasi na zavod za zapošljavanje… Kaže majka troje djece, “imam novi laptop pa bi li mi ga pomogao namjestiti da radi” … rekoh pa što ne bi, ljudi smo, nije da smo susjedi, ni u rodu… klasika žena ne radi, on ne radi, bolje rečeno njega nema… pa onako tiho upitam kako novi laptop? ..”ma ujuo mi ga poklonio radi u nekoj državnoj firmi… ma naručili su previše laptopa pa sad ne znaju što bi sa njima, a u skladištu nema mjesta…”
Onda se pojavi neka emisija na državnoj televiziji o mladim talentima koji su smislili kako vjevericu natjerati da prelazi cestu samo kada čuje određeni zvuk… prava fantazija… pitam se pitam bi li mogli istrenirati političare da ne gase mikrofone, kad čuju da netko drugi govori. Ili možda kada čuju zvuk prosvjeda da ušute i prestanu krasti narod i usput prekinu istom lagati. Teško se to dresira što zbog nedostatka inteligencije, što zbog sporednih državnih interes, a ponajviše zbog primarnih osobnih ciljeva.
To je naša priroda i društvo neka se rodi dijete, neka bude doktor… jadni ljudi studiraju godinama, pa još specijalizacija, ma studij im djeluje kao cijela vječnost i onda im netko zamjera što odlaze raditi gdje njihov trud i znanje plate kao čovjek, čovjeku, a ne kao vlasnik robu. Ma ista je priča sa svim studentima, studiramo sve moguće smjerove, a poslove na oglasu SC-a nalazimo u slaganju tjestenine u trgovačkom lancu, prodaja sladoleda u špici ljetne sezone ili konobarenje od jutra do sutra za vlasnike čudnih rupa, naravno prednosti imaju konobarice mlade, zgodne uz to po mogućnosti i da se odrade svi ostali poslovi, pa plati za koji mjesec, ma svi sve za iste pare…
Iako mirišu na bolonjez špagete, čudni su ti naši studiji, školuju ljude za poslove koje nitko ne treba, školuju se menadžeri za upravljanje velikih firmi kojih nema. Školuju se željezničari za rad željeznice na kojima mogu poginuti. Čudom se čudimo kako su vrhunski brodograditelji završili za jednu kn na bubnju… čudom se čudimo kako smo sve prodali… ipak i dalje siromašni…
Imamo više nego većina obitelji u Africi, i to je dobro i uistinu nije problem što nismo prvi na svijetu po bogatstvu. U nekom plemenu lopova ubiju koji odnese tele, a kod nas onoga koji ukrade milje kuna, eura što god nagrade sa titulom najboljeg poslovnog čovjeka godine. Osobe koje lažu i ne rade u interesu onih plemena koji su ih izabrali u Africi proguta noć, kod nas to su najveće moralne vođe u državi i takvi sude malim ljudima koji ne plate par tisuća kn režije jer jednostavno nemaju od kuda… a živjeti se valjda mora…
Gdje mi to živimo? Molim Vas recite mi da griješim, da to nije tako. Recite mi da nas ne kradu, recite mi da morala još uvijek ima, recite mi da je bolje nego što izgleda… Recite mi je li ovo naša priroda i društvo?