Stereotip

Hej dragi ljudi, evo čaj uz laptop, bliži se ta jesen u galopu. Opet neke moje misli što me muče na glas izgovaram. Sve počelo zaključkom kako nije uopće lako biti svoj. Pogotovo je to teško u današnje vrijeme. Stalno govore kako treba paziti na ljude pune stereotipnih razmišljanja. Kaže prijatelj lutaju ti gradom i ne zna se kad i kako će te (s)naći. Iako me taj izraz “stereotip” baš nekako ljuti. Stereo je tako lijepa riječ i znači više, dvoje i sl. Dok je u općoj kulturi kao slože-nica “stereotip” postala sinonim za vjerske, kulturološke i ostale netrpeljivosti. Stereotip bi po mome trebao značiti nešto bolje i sa pozitivnim kontekstom. No dobro ovaj put neću da mijenjam svijet. Zbog toga ću od stereotipa preći na riječ predrasuda. Ta je puno bliža temi koja me zapravo zanima.
Ako govorimo o Balkanskom dijelu Europe, nakon raspada SFRY dogodila se na jednom jedna velika promjena. Ljudi su prakticiranje javnog jednoumlja mogli zamijeniti sa slobodom da žive, vjeruju i prakticiraju različito, drugačije. Nitko, barem po zakonu te nitko ne tjera da bude po obrascu vlasti. Kako to političari vole reći dobili smo slobodu govora.
Nekako zbog te slobode činilo mi se nevjerojatno da danas još uvijek ima ljudi koje žive u umno uskim zidovima. No postoje i žive. Vratit ću se malo u prošlost mada to ne volim. Što je sa ljudima koji su rušili Berlinski zida? Ljudi su prije dvadeset i sitno godina srušili zid pun predrasuda. Sa tim događajem trebale su sve vrste predrasuda i stereotipnih razmišljanja nestati gotovo istog trena. Neposredno nakon toga dogodio se rat na Balkanu. Susjedne države, susjedni narodi, mnogi su bili rodbina i prijatelji. Na jednom predrasude su pokrenule nasilje, sve je bilo toliko prožeto netrpeljivošću da su ljudi ginuli, zgrade i kuće su se rušile, a možda nikada se neće znati zbog čega. Mene brine samo hoće li ti uzvišeni krvavi ratni heroji biti u prilici da opet nešto tako naprave. Imam dojam nakon svega da će masa tih ljudi punih predrasuda na vlast dovesti opet te ljude sa krivim idealima. Njihovo nasljeđe je tužno i bez ikakve svrhe. Stvorili su groblja ljudi. Tisuće umova sa doživotnim sjećanjima nečega što se nikada nije smjelo dogoditi.
Koji je smisao silovanja, koji je smisao ubijanja? Kako možeš biti heroj nad nekim koga si ubio fizički, i onoga koga si silovao i psihički uništio. Po čemu su ti ljudi heroji u ogledalu, a kamoli u nekim drugim, tuđim očima? Ne zanimaju me strane, ne zanimaju me politike. Zanima me kakav čovjek moraš biti da je važnije kako se izjasniš zbog nacionalnosti i da je to dovoljno za metak u čelo! Da i jedan zatucani čovjek samo pomisli da su ti ljudi uzdignuti kao bogovi za mene je to već užas! Kako netko može nekoga ubiti zato što je neke druge vjere, nacionalnosti premda jednostavno je to netko koga nikada nije upoznao. Takve mozgove ja ne mogu shvatiti. Ako su ljudi ginuli zato da bi netko bio veći hrvat, srbin ili bošnjak odnosno hercegovac, slovenac ili što već onda nam ta sloboda nije nikada trebala i proklet dan kada smo je dobili.
I eto čovjek se nekako nada kako ljudi valjda nešto nauče od sudbina i mjesta gdje je krv tekla. Ali nisu, i to je sramota svakog intelektualca, svakog građanina. To je tragedija za Sveučilišta, za politike i Vlade koje vladaju ovim područjem koje nisu u stanju sprovest slobodu. Sloboda osim što daje mogućnost govora i djelovanja daje i odgovornost učenja i prosvjećivanja svakog pojedinca u svrhu boljeg života danas i sutra! Moj strah je isti da ljudska glupost sa kojom ovi prostori obiluju ne postane nekome sredstvo za nove ratove. Novi rat je zadnje što nam treba!
Volim ponekad reći da da ljudi trebaju imati na umu B4P! Gradimo odnose na Balkanu na temelju: Povjerenja, Poštenja, Prijateljstva i bez Predrasuda! Možda nije svaki dan idealan ali svaki dan mora biti veći korak naprijed nego korak nazad!