Perspektiva
Ne znam, dosta mi je više da ponavljam. Glupo je više reći kako je u ovoj državi sve naopako i kako ništa nije kako bi trebalo biti. Jer je stvarno tako. Dosadiš sebi pa i svima drugima sa tom temom. Ali opet ne mogu ja da o tome šutim. Jer nisam za zabit glavu ispod jastuka, pokriti se dekom i fućkati pa dok ima zraka. I nisam onaj koji odbija pozitivu reći ljudi sve je u najboljem redu. Možda bi zbilja bilo sve u redu da čovjek može stati i prestati misliti glavom. Ja ne mogu prestati misliti. Mislim što bi sve mogli kad bi imali prilike? Stvarnost je okrutna. “Sine, slaba ti je tu perspektiva!” A ja, ja još sanjam čuda, revolucije, nove poslovi, nove ljude, nove ideje.
Ali koliko moraš biti glup da izjaviš da ljudi na kraju studija, dakle studenti rade, tj. slažu kompilaciju kompilacije. Tragedija da Sveučilište u Zagrebu nije ni jednu jedinu riječ o tome išta negativno reklo. Ne, to nije samo sramota. To je takva pljuska Sveučilištu, “velikoj” autonomiji i neovisnosti znanja. To je pljuska svim ministrima, dekanima, profesorima, studentima. Pljuska cijeloj naciji! Obrazovanje je slika i prilika države. Kakvo je to onda obrazovanje koje su ministri spominjali u nekoj zemlji znanja. Kako, ma di je to znanje, di je ta zemlja? Sveučilište je rasulo svih rasulo. Jedno od gnijezda likova po rodbinskim vezama, financijski podmazanim profesorima, dužnosnicima .. Ne mogu dalje. Sramota je da imam takvo mišljenje, a još je gore da imam i takvo negativno iskustvo!
Država koja znanje zove kompilacijom kompilacije za mene je smeće država. I svaka čast stranim agencijama za ocjenjivanje kreditne razine države. U pravu su, mi smo smeće država. U svakom smislu. Ekonomskom, neovisnom, političkom, obrazovnom, pravosudnom, prometnom, poslovnom. Da, mi smo smeće država. I sad ću da Vam pričam tu svoju jednu priču o kamenu i vodi. Baciš li kamen u ocean, kamen padne na dno Atlantika za par minuta. I što sa tim? Pa kamenu će biti bolje, dok pada kamen ima jasnu perspektivu. Za par minuta će doseći dno i gore od toga mu neće biti. Mi, kao ljudi, kao nacija, tonemo godinama i još nismo stigli do dna. Zaključak: “Smeće i govna zajedno plutaju na površini.” Smrdljiva surova realnost. Opet kao optimist, znam da ima dobra strana te spoznaje. Dobra je u toliko što ništa ne pluta vječno. Ili će ta materija nestati ili potonuti. Očigledno 21.12. nije presudio ali vjerojatno neki drugi dan hoće. Vidjeti tren kada će konačno biti jasno što nas čeka, to mi jedan od većih izazova i želja.
I opet se moram vratiti, jer tvrdim sveučilište koje ne brani svoje studente, ne brani svoj rad, ne vrijedi ni lipe. Grubo malograđanski govoreći svaki rad mora biti prihvaćen kao znanstveni rad. Makar bio to maturalni rad, završni rad, magistarski rad, doktorski rad ili bilo koji drugi. To mora biti produkt znanja ne kompilacija kompilacije. Ljudi su na temelju postojećih spoznaja i svog mozga došli do zaključka i do nekih novih ideja. To bi tako moralo biti. U radu su o svojim spoznajama pisali. Nisu prepisivali. Neki jesu, očigledno ali to je sramota. Za one koji su prepisivali to jest kompilacija kompilacije! Ali za akademske građane je neprihvatljivo. Za mene je neprihvatljivo da netko pomisli, a kamoli izjavi da su to sve kompilacije kompilacije. Pa čak da svi radovi od spomenutog i nisu znanstveni rad u punom sveučilišnom smislu. Svaki rad mora biti rezultat uključenog mozga, a ne produkt fotokopirnog stroja!
Tko je za to kriv? Činjenica, zbog takvih tikvana, ja, Vi i mnogi drugi u ovoj državi nemaju perspektivu. Krivi su ljudi. Koji? Oni koji su pristali uči u politiku i svoju čast, sposobnost i znanje dati zajednici. No to tako nije. I sada živimo u toj suludoj logici demokracije iskrivljenih morala i principa. Političari daju lijepu riječ mi njima glas i evo ekipa ključevi od cijele države i svih naših poreza pa sad radite kako hoćete. I za 4 godine neki drugi isto će tako. Do kad? Tikvani nas vodili od devedesete do sada. Uz manju svjetlu točku koja je isto kratkog daha. I sada na pragu EU premijer koji nije ništa obećao, kaže samo jedno neće nas iznevjeriti. Realno iznevjerio je sve, vjerojatno i sam sebe. I još se potajno nada da će sve biti bolje nakon što stignemo do dna. I hoće, samo on o tome kad će to biti zna koliko i ja. To neće biti uskoro.
I opet mene taj kamen i taj Atlantik proganjaju. Kamen do dno dođe za desetak minuta, recimo. A mi godinama uzimamo te kredite, i još ćemo ih uzimati samo od sad od sebe samih. I nikako da napunimo brod. Brod nam je uvijek prazan. Nemamo kamenja, nemamo zlata, nemamo para. Ma nemamo ni brod u punom smislu. Nemamo ništa. Pa dobro toliko smo dužni da bi od te sve silne love koju smo uzeli trebali biti teški. I jesmo po istraživanju među prvima smo po težini djece i mladih. Eto možemo mi kad hoćemo da ugojimo! Mislimo da smo nepotopivi. Ruše nam se perspektive, ali nema te Vlade koja će nama reći da imamo lošu perspektivu. I kad je loše viču bit će bolje, kad je bolje galame još jače bit će još bolje. Pa što se ja žalim? Po tome kako galame država je puna optimizma. Od optimizma svima će biti bolje. Iz osobnog iskustva od samog optimizma nema niša. Manje od ništa da budem precizan. Optimizam je otrov. Otrov na koji se ljudi naviknu. I možeš pričati pozitivno koliko hoćeš i opet nitko ti neće vjerovati dok ne osjeti i ne vidi.
Hoću li ja biti premijer ako obećam sve lijepo, divno i krasno? Jasno da neću. Kako bih mogao biti, koristim glavu, ne koristim veze i novac da čistim putove ka vrhu. Osnovni problem nisam dovoljno dobro prepisao svoje radove. Kriv sam! I to me košta. Pa neka košta i drugi su platili puno veću cijenu što misle. Perspektiva sadašnjosti završena.
Perspektiva promišljanja za razonodu kreće! Vrijeme je znanja, novac, iskustvo. Vrijeme nas uči, liječi, stari. Vrijeme nas ponekad ohrabruje i potiče. U nekom drugom trenu vrijeme ubija volju, okreće kolo sreće protiv nas i učini život bljutavim. Uz vrijeme živimo, kao uz ništa presudno, a ono što ne osjećamo je uvijek presudno. Vrijeme je perspektiva, pogled na nas same, na ljude, događaje i stvari oko nas. Prolazimo kroz vrijeme i čini nam se da smo u svakom trenu najmudriji, i da je svaki pogled u nazad prepun glupih odluka, ljudi i događaja. Što najčešće i je tako. Ljudi mogu i znaju donositi glupe odluke. Ponekad se tome smijemo, a na nekim događajima bi se trebali zamisliti. I zapitati se di nam je pamet bila? I ta prokleta mudrost, pamet kako ju god zvali obično nije tu kad ju trebamo. (Digresija: Mudrost i pamet nije isto ali ne želim sada o tome.) Dakle možda se nešto javi kada ti nešto opali šamar. Kad se to desi treba stat sa strane i malo pogledati vrijeme u nazad. Treba događaje shvatiti kao niz poruka. Učiti moramo iz poruka jer vrijeme ne trpi ponavljanje istih grešaka. Nemoj da se ponovi. Kako narodna poslovica kaže, ljudski je griješiti. Griješiš jer nisi stao ili nisi znao. Nisi se probudio i nisi shvatio iz prve. Ako ne shvatiš i ne kreneš dalje pa ponoviš u životu priču nekoliko puta dok ti vrijeme ne iscuri i pred oči stigne kraj igre, nisi dakle ništa napravio. Bitno je pokušavati i svaki put napraviti korak dalje, učiti iz grešaka i nikako ne odustati!
Nije važno koliko brzo žuriš kroz život, jer vrijeme ne traži nužno brzinu, već preciznost. Ako žuriš i stalno padaš bit ćeš sporiji od onog koji puže. Važno je da kroz život nikada ne kasniš. Ljudi koji cijene preciznost, tj. točnost cijene svoj život. Ne žele na ništa potrošiti ni sekundu više ako za to nema potrebe. Vrijeme treba cijeniti. I kad kažu da treba ustrajati i ne odustati to nikako ne znači da treba raditi pomake kroz prepreke koji su tvrde poput zida. Ne, zidove treba zaobići, možda je to dulji put, možda traži više energije, znanja, motivacije, ali svaki pokušaj mora biti novi pomak. Pa čak i korak u nazad može biti prava odluka da bi odlučili krenuti drugačije i postigli uspjeh.
Mene osobno često proganja, ma čemu prosipati svu tu mudrost kada sa njom ne možeš baš ništa bez motiva, volje i želje. Svi ljudi vole svoj život ali nisu sa njim nužno sretni. I unatoč frustracijama puno teže se odlučuju za promjene u strahu od goreg umjesto da traže bolje. Bez vjere u bolje nema uspjeha. Vjerovati nije isto što i nadati se. Onaj tko vjeruje zna da bez rada ništa ne donosi, oni koji se nadaju očekuju čudo samo od sebe koje se neće dogoditi. Noina Arka ne bi nikada bila uspješan projekt da Noa nije u nju vjerovao i sav svoju trud u nju uložio. Bez obzira što je to Biblijska priča. Poruka priče je jasno i najveće katastrofe ljudi mogu preživjeti. Moramo raditi i vjerovati da promijene činimo da bi sutra bilo bolje. Možda u tome možemo i pogriješiti ali bez pogrešaka nema novih uputa di krenuti. Bez uspjeha nema nam budućnosti. I kakav god scenarij nas dočeka, bilo onaj veseli uspješni ili onaj promašeni smjer od kojeg nam je bljutavo. Bitno je da kroz život plovimo i ne gubimo povjerenje u uspjeh. Iza svakog neuspjeha je škola koju smo platili vremenom i bilo bi šteta da na tome stanemo. Svim pobjedama prethodili su nebrojeni neuspjesi ali ljudska upornost mora ostati vrlina koja nas iz najgoreg može izvući!