Izgubljeni slučaj
01.57 kasno je, glupost. Nije kasno. Nije kasno za sve što želiš od života. Što želiš od života zapravo? Lažan smiješak za društvo, glupe fraze dijeliti ljudima koje zoveš prijatelji. Želim dobre ocijene, dobar posao, dobru plaću, dobar život. Želi najbolje, očekuj najgore. Tako se to događa. Kako si? Super sam. Što radiš? A evo piskaram i sam sebe maltretiram mislima. Svi se nasmiješe kao da je to je neki humor. Humor koji ni najmanje nije smiješan. Pregazi ga neka nova tema u roku treptaja oka. O lošoj frizuri, odvratnoj odjevnoj kombinaciji neke poznate ličnosti i tako. Popiješ to malo iz čaše što je ostalo i kreneš negdje. Kamo ne znaš, ne želiš znati, nešto ili nešto treće, četvrto. Ne znam. Ponavljam ne znam, ne znam k’o papagaj. Grozno je ne znati. U suštini grozno je ne znati što imaš, a što nemaš. Da to je suštinski zaključak priče. Sve što imaš te ograniči da budeš. Ne da budeš netko i nešto nego samo da budeš, da postojiš, da da osjetiš da si sad tu. Imati! Što imaš oprosti, ali što? Imaš život, stan, mobitel, auto, posao, što imaš? Nemaš ništa. Sve si posudio i sve ćeš vratiti. Kome i zašto nije ni bitno. Skupljajući predmete, aute, kuće stanove. Nisu primijetili život. Postaneš netko drugi dok prolazi dan za danom u kojima se hraniš činjenicama da si netko i nešto i da nešto imaš. Čini se dobro. Postaneš nezahvalan. Prestaneš primjećivati. Dobre i loše primijetiš onda kad je već gotovo. Onda kada je priči kraj. I možda u nekim drugim očima pljačke, opijanje, drogiranje, lude voženje, prolazni ljubavnici čine život zabavnim. Da li u tome ljudi vide sreću? Ne znam što je sreća. Gledati je dar mnogih, a vidjeti mudrost rijetkih.
Nije stvar u tome kako drugome sudiš i kako ti drugi sude. Problem je kako sam sebi sudiš. I bolje bi bilo donesti presudu sam sebi. Onako, na samo bez svjedoka. I zbilja nije bitno koliko si lošega ili dobroga učinio. Ma čak ni koliko propustio. Presuda nije matematika. Presuda je nešto što će reći, dovraga osjećam se živim ili ovo nije ok, ovo je nečiji tuđi život. Zvuči kao glupi teen test za najbolju prijateljicu. Užas. Gratis deset pitanja da saznaš da li voliš sam sebe. Užas, što to spominjem. Tragično je u toliko što to uistinu vrijedi napraviti. Zapitaš se, pa zineš i ne znaš što da kažeš. Sam sebi ne možeš dati odgovor.
Prolazno je eto. Sve je prolazno i mijenja se. Sad te ima, sad te nema. Što si i tko si? Mala jedna točkica koja je gledala, a ništa nije vidjela. Čovjek po vrsti, po nacionalnosti nešto, a po cv-u netko jako dobar jer ima dugi popis svega i svačega. Po životu beznadni izgubljeni slučaj.