Reformiraj
Kažu da je Željka jedna samo dopadna osoba koja želi postići samo jedno, a to je pod svaku cijenu mora ući u vlak i stići na kolodvor zvan Sabor. Pa što, neka i nje tamo. Ipak jedan je drugi lik, Željko u Saboru već sjedi skoro cijeli jedan mandat i njegova sestra isto. Što su postigli za narod? Nisu napravili baš ništa. Kako je Željko tako će i ta Željka za ovu državu napraviti samo trošak, a nikakvu korist. To su jedne prolazne face koje jesu i koje će biti paraziti državnog proračuna poput mnogih drugih koje na slamčicu vuku pare iz proračuna, a narodu bacaju kosti o ljubavi prema domovini i veličaju svoj nacionalizam. Ti likovi znaju kako toj nekoj specifičnoj masi ljudi prodati obećanja puna nade. U vrlo lijepo pakovanje ubace svoje propagandne poruke. Tako umotani osobni interes se stopi sa interesom građana. Aktivne interesne skupine oko tih likova nemaju ni jedan dobar razlog zašto bi primjerice referendum od braku trebalo napraviti i zašto je takva jedna odluka u Ustavu trebala biti upisana. Još je manje jasno zbog čega moramo platiti sve te referendume kad u suštini nemaju cilj prema boljem životu čitave populacije. Zašto sve te inicijative, zašto sve te skupine moramo nagrađivati novcem iz proračuna koji svi punimo iz svog džepa? Ta ista ciljana masa ljudi ni o referendumu o izbornom sustavu neće imati pojma što ih se pita. Pogotovo s obzirom koliko je pitanje dugo, a još manje će im biti jasan cilj referenduma o mogućnosti davanja u koncesiju naplate i održavanja autocesta. Autoceste koja je već sada pod koncesionarima ARZ i HAC odnosno ONC.
Sa druge strane jest činjenica da trenutna Vlada ne zna kuda bi sa sobom, a kamoli di bi sa narodom i državom. Vlada je u strahu i u mraku i u ne znanju. Ne znanje se ne može objasniti, ali strah je razumljiv jer je jasno kao dan da ovaj sastav Vlade po završetku mandata ulazi u povijest i više se nikada neće sastati. Dobro je da se inicijativa građana čuje i da ima tu moć da utječe na dnevnu politiku. Problem tih inicijativa je u tome što one ne postavljaju ključnih pitanja, a još manje daju odgovor na važne probleme.
Broj stranaka i broj odabranih predstavnika u Saboru zapravo uopće nije bitan, pogotovo ako su na vlasti uvijek isti neodgovorni likovi. Bitno jest koliko će stranaka, grupacija, pojedinaca osmisliti planove i biti u stanju provesti reforme po tim planovima. Planiranje i upravljanje je segment koji ne postoji u politikama svim trenutnim opcijama koje su bile i koje će biti na vlasti. Drugim riječima trebamo probati nešto novo. Problem je samo što smo vrijeme za isprobavanje potrošili na krive ljude i krive politike. Na greškama se uči. Samo Hrvatska sjedi na ušima i dalje.
Dobra strana uspješnog referenduma o pristupu EU je upravo ta što smo se dokopali ekonomskog, gospodarskog i političkog društva koje će vladu i buduće vlade stalno pokušavati dovesti u situaciju da će prostor manevriranja za osobnu korist biti sve manji, a briga o ekonomiji države sve bolnija i ozbiljnija naravno za građane. Bez obzira na podizanje te strogoće nadzora trošenja novca, političari i politička elita nema namjeru odustati od svojih velikih plaća, mirovina zapošljavanja po podobnosti. Njihova namjera i cilj je kao i do sada svaki put kada blagajna presuši novac potražiti u džepovima građana na različite načine.
Svaka garnitura kada se izmijeni u javni sektor zaposli cca. 35000 ljudi po stranačkom/podobnom ključu i ti ljudi nikada neće izaći iz sustava već će sa novom vlasti bit razmještena na nova izmišljena radna mjesta, dok će neka nova lica sjediti na njihovoj bivšoj poziciji. U isto to vrijeme privatni sektor koji puni državnu kasu je na vjetrometini tržišta koje je tehnološki naprednije od domaćeg. Inozemno pretežno istočnjačka proizvodnja ima jako, jako nisku cijenom rada naspram naše. Rezultat cijele te priče je da svake godine u privatnom sektoru nestane približno 40000 ljudi bez posla. Dio ljudi se prijavi na zavod za zapošljavanje, dio se okrene crnom tržištu, a dio emigrira u druge države.
Predizborna godina je nešto što se osjeća u obećanjima i mrvicama kao što su najava povećanje plaća i mirovina u državi koja si ne može priuštiti pošteni wc papir ili vodu sa okusima, al eto tih par kn građane će veseliti pa neka im premda je jasno da će ekonomski biti samo lošija situacija, a ne bolja. Pogotovo ako znamo da su i do sada sredstva iz poreza na plaće išle di? Pa di drugdje nego u potrošnju. Samo ih neće trošiti država/lokalna zajednica nego građani. Prebacivanje iz praznog u prazno.
Kada bi Vlada kao institucija pametnije trošila novac tada bi uz niže poreze mogla imati stabilnu dugoročno isplaniranu financijsku konstrukciju recimo do 2020.
Država koja je porezno skupa samo dokazuje investitorima da sa njom nešto (sve) nije u redu. Kada voda curi iz vodovoda bez kontrole to se može izmjeriti samo se ne zna točna lokacija gdje voda otječe. Ista stvar je i sa korupcijom ljudi izvana koji se bave analizom državne “potencije” vide da kod nas pare cure u velikim količinama, na sve strane, ali kako i zašto nije im ni bitno jer ih to ne zanima, jednostavno idu drugdje gdje je “vodovod” bolji.
Ni jedna stranka ni jedna osoba nije pokazala kako bi locirala te “kvarove” i to brzo riješila. Možda jer ne možemo, možda jer nećemo ili nam se samo neda.