Sjećanje na svestranog Vladimir “Vlado” Gotovac 2000.-2010.

Vladimir “Vlado” Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. – Rim, 7. prosinca 2000.) hrvatski pjesnik, esejist, filozof, govornik i političar. Gotovac je preminuo u Rimu od posljedica hepatitisa koji je dobio tijekom boravka u zatvoru.
Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika za vrijeme Hrvatskog proljeća (posebno je značajan Gotovčev uvodnik Čuvanje nade, posljednjeg izvanrednog broja Hrvatskog tjednika). Kao jedan od pokretača Proljeća osuđen je na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.
Vlado Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842.). Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor. U Hrvatskom saboru Gotovac je postao jedan od najrječitijih i najiskrenijih kritičara Franje Tuđmana, čiji je režim optužio za autoritarnost. Kao jedan od najuglednijih opozicijskih političara, 1996. godine daje ostavku na mjesto predsjednika Matice i postaje izabran za čelnika HSLS-a.
Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike, gdje je završio na trećem mjestu iza Tuđmana i SDP-ovog kandidata Zdravka Tomca.
Nakon toga je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, te je na stranačkoj konvenciji poražen. Gotovac zajedno s pristašama izlazi iz HSLS-a i formirao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik.
Gotovac je bio vrstan, neponovljiv govornik. Evo što Zvonimir Berković, Gotovčev osobni prijatelj piše o Gotovčevoj oratorskoj sposobnosti:
“Gotovčevi govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada nisu bedaste.”
Najpoznatiji je po govoru na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 31. kolovoza 1991. u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA.
“Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.”
(Završna riječ obrane Vlade Gotovca sa suđenja u Zagrebu, 1981.)Pogledate i snimku legendarnoga govora 31.8.1991. u Zagrebu
Za kraj donosim dio govora Vlade Gotovca sa osnivačke skupštine HSLS-a 20.5.1989. u Zagrebu
Navodi o stanju sloboda unutar bivše države i razmišlja o temeljima da li postoji mogućnost o Hrvatskoj jakoj, pravednoj i samostalnoj, te navodi kako je Sabor mjesto za promijene na bolje. Slijedi citat:
U ovom trenutku ni jedna od tih pretpostavki nije u Hrvatskoj određena. Mi živimo u situaciji posvemašnjeg plutanja, u kojoj su gotovo svi događaji slučajni, u kojoj su gotovo svi pothvati bez nacionalne fizionomije, u kojoj je moguće da Hrvatska postane bilo što: obična europska provincija, potpuno devastirana, europsko smetlište, prostor tehnološki zastarjelih programa, europska spavaonica, prostor jeftinog i nezaštićenog turizma… – dakle, bilo što od onoga što Europa, koja nam je u svakom pogledu superiorna, može namijeniti onima koji ne odlučuju sami o svojoj sudbini u skladu sa svojim zamislima…
Mi želimo u hrvatski politički život unijeti racionalnost, odmjerenost, znanje, a prije svega odgovornost prema sebi i prema zajednici u kojoj živimo. Mi želimo hrvatskom narodu vratiti takav politički osjećaj da on u svakom trenutku zna procijeniti one koji ga vode, njihove postupke u iskušenjima kojima su zajednice uvijek izložene… u stranačkim zavođenjima i obmanama. Mi priznajemo da nećemo riješiti odjednom ovu krizu, odnosno sve krize zauvijek. Naša civilizacija će nam sigurno i ubuduće donositi nova iskušenja i nove krize. Ona pretpostavlja takve događaje. Neke od njih već dobro znamo…