Jedan o kašnjenju.

Jedan o kašnjenju.
Kašnjenje
Kašnjenje

Uvijek sam se pitala – zašto neki ljudi stalno kasne, dok su drugi primjerice sposobni apsolutno svaki put doći točno u minutu?

Imam prijateljicu koju izluđuje moje kašnjenje, jer budući da je ona točna, uvijek se (blago je rečeno) ljuti na mene, makar zakasnim pet minuta.
A rijetko sam kasnila samo pet minuta.
Kažu da su ljudi koji kasne ne realistični i optimistični, i nemaju pojam o vremenu.
Ja imam pojam o vremenu, samo što taj pojam baš i nema neki utjecaj na moje ponašanje.
Kažu da ljudi koji kasne nemaju pojam o tome koliko im vremena treba da obave sitnice koje trebaju obaviti u procesu spremanja, prije nego krenu na određeni sastanak. Niti koliko im treba da stignu tamo.
Ja to sve savršeno dobro znam, pa ipak to što znam te sitnice ne popravlja situaciju. Nimalo.
Ja primjerice pola sata pred izlazak trčim pod tuš. Dobro, lažem. Ne trčim, polagano hodam. Bez ikakvog pojma o tome što ću obući (a spadam u one kojima to oduzima velik dio vremena, pa planiranje odjevne kombinacije me redovno dovodi skoro do same konačnosti odluke o suicidu).
Poklanjali su mi i razne priručnike i rokovnike, koji imaju predviđena mjesta za upisati svaku sitnicu, tipa u 13:15 moram pregledati papire za sastanak. U 13:30 moram krenuti, sastanak je u 13:50. Što također nije polučilo uspjeh, jer mi upisivanje tih sitnica oduzme tri puta više vremena.
Povezano s time, jedna druga prijateljica mi je recimo slična po tome. Katkad zakasni po dva sata. Dok smo mi svi već odavno na dogovorenom mjestu, ona tek tada ide oprati kosu. Nakon nekog vremena, svi su već malo pod gasom, a ona se javlja uz ispriku kako će još kasniti jer ne zna što da obuče. I onda se pojavi, nakon sat vremena. No tko sam ja da joj govorim, osoba sam koja dođe na kraj trosatne svirke. Jer i ja nekad tek perem kosu u vrijeme kad su već svi na mjestu. I onda, kada kasnim, uvijek javim da sam tu negdje blizu, pa se ispričavam malom duljinom mojih koraka, jer su oni krivi zašto mi je trebalo tako puno vremena da stignem, a bila sam “tu, iza ugla, kod crkve, kod Konzuma…, itd.”.
Pokušavala sam sa pomjeranjem sata deset minuta unaprijed. No to je završilo katastrofalno kad sam se prema tome orijentirala za jutarnje buđenje u 7:00 (makar sam alarm namještala na 6:50, to je bilo još gore), za odlazak na bus i slično. Mislila bih – imam još deset minuta, mogu odspavati još malo, pa bih se probudila u osam. Ili imam ionako dodatnih deset minuta, mogu zastati da pogledam ovaj izlog, pa bih lijepo onda poslije gledala kako mi bus odlazi. Pomjeranje sata mi je samo dalo vrijeme koje ustvari nemam. Tako da ni to nije rješenje.
No jedna druga stvar je pomogla, tako da u posljednje vrijeme ne kasnim više od petnaestak minuta. Dobro lažem, ne kasnim onoliko puno koliko sam kasnila. Isprestravila sam najprije sebe strahovima o kojekakvim gripama i bolestima, pa kosu perem striktno pet sati prije nego ću izaći. Zatim stvari obavljam obrnutim redoslijedom. Našminkam se prije nego se obučem. Obuću i odjeću spremim daleko prije šminkanja. Potrebne stvari u torbu potrpam već poslije kupanja.  I to je to. Valjda je to nešto kao kampanjsko i redovno učenje. Ukoliko se radi sve odjednom – previše je. Podijeliš, i onda ide kako treba.
Iako mi ona prijateljica s početka i dalje želi čupati kosu makar zakasnim samo pet-deset.. nekad i petnaest minuta.
The bird says
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.