Gerthard Crnković – intervju
Srdačan pozdrav dragi čitatelji, ovaj mjesec Vam donosimo nekoliko intervju sa osobama za koje ste možda čuli i koje uglavnom marljivo rade, rade kvalitetno i ne žive na staroj slavi. Jedan od takvih je i fotograf Gerthard Crnković iz Rijeke.
Kako ste se uopće počeli baviti fotografijom?
Prvi susret se dogodio davno , samo ne kako obično ide . Tatin prijatelj je pobijedio na jednom natječaju s fotografijom na kojoj sam bio ja, kao sjetni klinac. Pojavljivao sam se i na naslovnicama, ali opet na tuđim fotografijama , mislim da je prva bila fotografija Danijela Frke objavljena u Jatovoj reviji negdje krajem 80-ih godina . Sam se rijetko lovio aparata , nešto malo po regatama . Ozbiljnije krenuo s početkom digitalne fotografije, jer sve je postalo brže i lakše . Prije se više razmišljalo o svakoj roli filma o svakoj fotki. S pojavom digitalne fotografije i mogućnosti da svoj rad pokažemo na nekom od portala, mnogo toga se promijenilo. Postalo je brže i lakše, ali se počelo i ne kritično škljocati . Za mene je možda najveća promjena što sam mogao dobiti povratnu informaciju, pročitati mišljenje drugih i dobiti kakvu konstruktivnu kritiku. Lijepo je dobiti pohvale, ali iz pravih kritika se mnogo više nauči .
Dakle digitalna tehnika je pridonijela Vašem većem interesu za fotografijom. Sad kao već iskusni fotograf, po Vašem mišljenju što jezahtjevnije fotografirati ljude ili nežive predmete?
Teško mi nije ni jedno, volim tražiti neki svoj pristup, natjerati sebe da razmišljam kako nešto najbolje napraviti. Koliko je zahtjevno, ovisi o autoru, koliko sebe da u to, koliko se angažira i koliko od sebe očekuje . Volim raditi s ljudima , upoznavati nove ljude, čuti drugačije stavove i mišljenja. Fotografirati predmete je pomalo samotnjački posao , radi se mnogo sporije , tehnika je mnogo važnija ali bez prave ideje, fotografija je prazna , jer se sve svede na tehniku . Kad se radi s ljudima mnogo mi je važniji trenutak, uloviti izraz lica, emociju . Uvijek je u pozadini priča ili atmosfera koju želim dati promatraču .
Postoji li neka fotografija na koju ste posebno ponosni?
Imam dosta fotografija koje su mi zbog nekog razloga drage , za neke sam se jako potrudio, druge su mi se jednostavno dogodile.
Fotografija je strast koju trebamo osjetiti, a da li Vam se ikada dogodilo da smatrate svoju fotografija izvrsnom, ali da je ipak nakon vremena zamjeni neka druga možda novijeg datuma.
To je nešto što se događa stalno, kriteriji stalno rastu i stalno želimo bolje . Često sam bio u nekakvim stanjima kad sam želio brisati baš sve i početi iznova . Uvijek ima prostora za poboljšanja .
Kada ste profesionalac zasigurno postoje fotke koje su egzistencija i one koje su gušt. Stoga Je li lakše slikati naručene fotografije ili one koje se snimaju za gušt?
Mnogo je lakše raditi za sebe, za gušt , dovesti sebe u neko stanje duha kad gledamo i uočavamo mnogo više . Nema ni obaveze, nitko od nas ne očekuje fotografije drugo jutro ili tek koji sat kasnije . Mogu doći doma i sebi reći da mi nije bio dan, mogu se i vratiti jako zadovoljan, jer me poslužilo dobro svjetlo ili sam naišao na dobre vremenske uvjete . Kad se radi naručeno klijent očekuje fotografije, ne isprike, ne objašnjenja, nego odrađen posao .
Iako ste ozbiljnije krenuli sa digitalnom fotografijom koja je podosta mlada, unatoč tome zasigurno imate li fotografske uzore?
Uzora je bilo mnogo , dosta sam svaštario s temama i svuda nalazio uzore . Dio njih sam imao priliku upoznati i to mi je predivan osjećaj, sjesti s nekim od njih i provesti večer u razgovoru. Uzori nisu samo fotografi, krasan osjećaj je doći u muzej i vidjeti da je nekoga od slikara privukao isti motiv i da ga je naslikao na sličan način kako sam ga ja fotografirao. Tog trena se osjećam bliskim s tim slikarom, nešto poput ljudi koji se razumiju jer su doživjeli isto .
Dakle može se reći Vi ste osoba koja violi svoj posao i dobri ste u tome, ukratko što je potrebno da se postane dobar fotograf?
Ne znam, treba pitati dobre fotografe 🙂 ! Po meni ljubav , ustrajnost, kreativnost , mada je važna i tehnika . Badava je pravi trenutak ili atmosfera ako to ne znam zabilježiti i prenijeti promatraču . Da bi čovjek učio, prvo mora priznati sebi da mnogo toga ne zna, uvijek imati dozu samokritike. Nije me sram pitati, ni reći da mnogo toga ne znam i da još mnogo moram učiti .
Sami napominjete da je tehnika podosta važna, pa sa kakvom i kojom opremom naviše volite raditi?
Iako je oprema bitna, ne volim priče o opremi, nakon jedne takve rasprave, otišao sam drugi dan raditi naručenu reklamu. Odradio sam je aparatom koji je za dvije klase slabiji od onoga sa kakvim drugi rade, mada je novi aparat bio u istoj torbi . Reklama je izašla na dvije strane i mnogi su pitali da li je korištena neka “mrak oprema“. Trenutno najviše koristim Nikon D 700 , iako sam probao aparate drugih firmi u toj klasi i svi lijepo rade . Zapravo sve je stvar navike i afiniteta . Osobno jako cijenim pouzdanost i robusnost opreme, tome dajem prednost.
Budući da ste rekli da je ipak zanimljivije fotografirati ljude odnosno modele, što prevagne u odluci snimati izvan studija ili unutar njega?
Sve je u ideji i priči, što se od fotografije želi. Ako fotografiram npr. “ Jezersku vilu “ napravit ću fotografiranje vani uz jezero, a za nešto drugo za što mi trebaju svjetla, ventilatori, rekviziti zasigurno je bolje obaviti u studiju. Ponekada cure dolaze sa svojim željama pa se prilagodim takvim željama. Možda mi je najdraže kad napravim oboje , dio vani dok ima svjetla a dio kasnije u studiju. Često je i vrijeme vani presudno, a nekada jednostavno nije moguće raditi vani .
Fotografiranje modela postalo je raširena želja odnosno san uglavnom djevojaka, pa da li se taj san svima može ostvariti, da li svaka osoba može biti dobar model?
Biti model je mnogo više od samog izgleda , nije svatko za sve . Mnogo je i u mom vremenu , ako imam jedan model , mogu mu se posvetiti , dati vremena da se opusti i u svemu zabavi . Radi se opuštenije , ponavlja nešto s čim nismo zadovoljni . Napravi se i mnogo fotki pa nije teško nešto odabrati. Kad mi se dogodi , kao neku večer , kada sam imao 17 modela i uistinu malo vremena , tada se jako osjeti iskustvo i samouvjerenost modela. Dio cura se snađe, dio ne .
Kada bi morali od brojnih modela izabrati svoj najuspješniji foto uradak, koji bi to bio?
Možda serija sa Iris Vujić , imali smo očajno vrijeme, bio sam nespreman, otkazivala je rasvjeta, a opet smo napravili dobru seriju . Rekao bi da se i Iris i meni desio dan, jednostavno je uz sve nevolje dobro išlo .
Vaše fotografije uglavnom imaju odličnu kritiku, i koja je najčešće vrlo pohvalna, da li smatrate to slučajnošću ili rezultat iskustva u fotografiji.
Ne vjerujem u slučaj, ali ni u svoje iskustvo , uvijek kažem da još učim . Ljudi pohvale kad im se nešto sviđa. Znaju mi goditi pohvale, samo kako sam na početku rekao, najviše se uči iz argumentirane kritike . Nekada malo pecnu, ali si brzo priznam da su u pravu i zahvalim.
I za kraj što bi poručili čitateljima našeg portala?
Neka bar dio dana posvete sebi, vrijeme za čitanje, glazbu , obitelj . Živimo prebrzo i premalo uživamo u malim stvarima, a male stvari čine život, onih velikih je malo .
Hvala Vam na trudu i vremenu, ekipa portala želi Vam još puno uspješnih poslova i dobrih fotki!