Što uistinu želimo od života
Probudiš se, zlatno sunce je obasjalo jutro. Sjedneš na krevet i pogledaš oko sebe. Zapitaš se kako si sam sebe doveo tu di si sad? Tražiš razlog, motiv da kreneš dalje. Pogled skrene na kalendar, brojiš tjedan za tjedan i imaš osjećaj da si izgubljen. Izmjenjuje se dan, noć, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Povremeno zasja neki trenutak sreće, pa ponovo potone do dna i tamo ostane neko vrijeme. Osjećaj uzbuđenja, tuge, depresije, nevoljnosti izmjenjuju se svako malo. Osjećati i ne djelovati najgore je što sam sebi možeš napraviti. Zamisli da osjetiš, doživiš i živiš ono što ne djeluje kao tvoje, ma to nije tvoj život. Stati na tren i promislit što danas mogu napraviti da krenem nekim drugim smjerom pravi je put. Kad staneš, sabereš misli, kažeš vrijeme je da se stvari promijene. Raditi, učiti, napredovati u svijetu koji nam nije drag nema smisla. Ljudi kada uhvate sebe u takvom stanju često kažu da nema izlaza, da se sustav ne može mijenjati i nastave tako živjeti ili se pak okrenu bezakonju, kriminalu i traže alternativu jer im nitko nije rekao, nitko nije pomogao da otkriju da svatko od nas čini svijet, čini taj sustav i da svatko od nas ima svoj zadatak da taj svijet mora i može pružiti više nego oduzeti. Svaka osoba može utjecati i mijenjati sustav, svatko od nas to može i mora. Mijenjati na bolje je cilj svih sustava oko nas od primjerice prirode, životinjskog svijeta, svemira, planet(a). Jedino ljudski sustav nema u sebe ugrađen sustav izmjena, nadogradnji ljudskih vrijednosti i emocija. Ljudski sustav se razvija tehnološki, tehnički, ali emocijalno, psihički i duhovno stoji na mjestu i takvo stanje nikamo ne vodi. Nitko ne mjeri razinu kvalitete naše sreće, naše volje i emocije, niti pita kako si.
Pri tome pod duhovno ne mislim na Crkvu, to nije duhovna institucija, to je ustanova koja danas više sliči na stranku koja na neki način čini djecu od odraslih ljudi, uvjeravajući da vjeruju da ima netko ili nešto iznad nas što dijeli pravdu, a nepravdu gledamo svaki dan. Kako god ako i postoji netko ili nešto, duhovnost u sebi svatko od nas ima bez obzira koje je vjeroispovijedi, jer svi smo ljudi i svi imamo emocije, psihu i duhovnu stranu svog bića i to treba priznati. Vjera je samo osobina svakog od nas, kao što volimo neku boju i sl. zapravo to to je dio našeg karaktera da li u takvu instituciju vjerujemo ili ne.
Raditi posao zato što ga moraš i da te pri tome nitko nikada ne pita kako si i ne pita što želiš postići, to nije život, to je robstvo. Robstvo uma je najniža emotivna razina koju osoba može imati i takvo stanje ubija doslovce. Robstvo uma uništava osobnost na svim razinama, emocijalno, psihički i fizički. Donosi nam od najobičnijih do fatalnih pojava kao što su: nesanica, ružni snovi, nervoza, tjeskoba, znojenja, umora, nevoljnosti, zamora, tuge, razdražljivosti, nezainteresiranosti, pa sve do depresije i suicidalnih misli. Čitav spektar problema koji nas polako ubijaju samo zato što je sustav vrijednosti stvoren da proizvodi profit. Sustav mjeri dolare, eure, kune, broji postotak profita, ali ne mjeri razinu kvalitete ljudskog bića. Ne postoji mjera koja može izmjeriti ljudsku sreću, ne postoji cijena koja ju može kupiti i ne postoji tako jaka financijska motivacija za radom kao ona iskonska kada svoj posao volimo i radimo sa srcem.
Zbog trčanja za profitom ljudi su izgubili realan svijet, izgubili svoju dimenziju. Dimenziju kojoj pripadaju, koju nam je priroda pružila. Tražimo sreću u trodimenzionalnim filmovima, virtualnim svjetovima, poslovima koji traju od jutra do sutra. Gdje frustracija caruje, tamo sreće nema. Gubimo volju i motivaciju da postanemo nešto više, da postanemo osobe koje fazu od rođenja do smrti žive sa dostojanstvom, srećom i sa neprocjenjivom vrijednosti svoje osobnosti. Možeš biti bogat, biti na vlasti, posjedovati vile i prostore, ali to ne čini sretnu osobu. Osoba može biti sretna bez ičega jer se svatko od nas rodio bez ičeg i tako će i umrijeti. Nitko nigdje nije odnesao ni poneo bogatstvo, jedini što svatko od nas ponese sa sobom su osjećaji, sjećanja i ljudska sreća. Uvjeravam sebe i Vas kada svatko od nas nađe svoju sreću u životu, poslu, ljubavi, biti će drugačije, bit će bolje. Kada sustav bude mrvicu drugačiji svijet će izgledati puno bolje. Kad ujutro dođeš na posao i netko pita hej, kako si? Kada dođeš na predavanje i profesor pita dobro ljudi, a što Vi mislite o ovoj temi je li ovo važno? Kada sustav omogući da ljudi mijenjaju posao uistinu sa sigurnošću da to neće egzistencija ugroziti i protjerat do robstva. Tada će to biti bolji svijet.
Svatko od nas ima svoje snove i ambicije. Biti savršen priroda nikada nije tražila i ne smije biti imperativ, ali stalno mijenjati jest. Ako skačeš u vis i ne preskočiš ni metar ti nisi loš skakač ako te to čini sretnim. Ako te to čini sretnim skakati ćeš iz dana u dan i bit ćeš bolji. Kada radiš ono što voliš, kada radiš ono što te inspirira, tada ćeš biti najsretnija osoba i najkvalitetniji radnik. Voljet ćeš svijet, okolicu i sebe, a to se ne može kupiti, prodati ni platiti. Dati više od sebe, kao čistač ulice ili sveučilišni profesor uistinu je nebitno. Ako to radiš iz ljubavi i za svoju sreću moći ćeš reći gledaj kakao je čist moj grad, moja ulica ja sam ju svojim radom, svojom voljom i htjenjem uredio. Kada profesor na dodjeli diploma kaže ovi ljudi, mladi i stari, ja sam podučio najboljem što znam, svim svojim srcem i htjenjem da ovaj svijet bude bolji, e to je njegova sreća. To je slika koju ovaj svijet može, mora i hoće vidjeti u Hrvatskoj. Mi smo ti koji će promijeniti svijet, a ja samo jedan od tih koji će u tome sudjelovati.