O kapetane, o moj kapetane
Kako nastane žar i želja za napisat tri stiha što se rimuje? Od kuda želja da dobro pobjedi? Da li pravda bude uvijek ostvarena? Kako svoje emocije reći, a nikome pritom svjetonazor ne srušiti? Kako riječi sa zaslona ekrana ulaze u tvoje misli, kako ih shvaćaš, kako sebi objašnjavaš zbog čega ljubav, zloba, zavist, ljubomora postoji? Zapravo zbog čega sve oko nas postoji? Od kuda je potekla ideja da svi isto moraju mislit, da li uopće imamo i zbog čega imamo pravo slobodno razmišljati … G.G. Marquez je napisao predivne stihove koje u sebi sadrže mudrost, savjet i nadasve odgovor na neka životna pitanja ili možda samo ja tako na njih gledam..
“Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam krpena marioneta
i darovao mi još komadić života,
vjerovatno ne bih govorio sve sto mislim,
ali bih sigurno razmišljao o svemu što govorim ”
“Kad bi Bog zaboravio da sam krepana marioneta”? Da li Bog upravlja našim životima? Mislim da upravo to čini sa posrednikom koji zovemo sudbina. Ne znamo što nas čeka, ni što da očekujemo, mi smo lutka tj. marioneta koja ima svoj svijet, svoj način razmišljanja. Znamo da to nešto postoji u našim genima što nas čini upravo onakvim kakvim se doživljavamo. Jedino što znamo da smo imali svoj početak i da ćemo imati zasigurno svoj kraj, a to što znamo su konci koji nas drže u nekom okviru. Govoreći o prilici za novim životom : “I darovao mi još komadić života” želi reći koliko je zahvalan Bogu za sve što je imao, a propustio učinit ili možda koliko je boli doživio ali svejedno želi još jedan komadić života jer ga je cijenio. Cijenio jer je ipak vidio nešto dobroga, nešto korisno u njemu. Naučio je nešto vrlo bitno. “Vjerojatno ne bih govorio sve što mislim.” Kada izustimo misli u zvuk često dovedu naše biće u nezgodnu situaciju, situaciju koju nismo služili. Naučiti kada, kako i što reći uistinu jest vrh savršenstva, a nadasve umijeće životne komunikacije. Nikad nisu sve riječi za sve uši. Međutim ne govoriti nije isto što i ne misliti: “ali bih sigurno razmišljao o svemu što govorim” Razmišljati i sa odabranima dijeliti svoje misli, upravo je to život. Gradi prijateljstvo kroz pustolovinu života, to je poanta našeg postojanja ili bar jedna od mnogih.
Možda nitko ne shvati misao, bit ovog teksta, ali ponekad se treba zapitati da li uopće sam život ima smisla? Da li ima bit? Nije važno što netko drugi kaže, bitno je što svatko od nas misli, kad si sam sa svojim mislima spoznat ćeš kakva si zapravo osoba. Sebe izraziti najbolje što možeš je ključ sreće. Izrazit se u pravo vrijeme na prav način je izuzetno teško ali pomaže da se lakše snađemo u životu, u dobru i zlu. I za kraj ovog kaotičnog razmišljanja dodat ću još citat:
“Cijenio bih stvari ne prema onome koliko vrijede,
nego prema onome koliko znače. ”
Vjerujemo da vrijednost u kunama, dolarima, forintama, lirama, pesosima ili eurima je relevantna brojka za kupiti auto, hranu, stan ali je nebitna za odrediti vrijednost tvojih misli, znanja, spoznaja, osjećaja i mudrosti, niti će to itko ikad procijeniti. Vrijediš onoliko koliko sam sebi značiš, onoliko koliko si spreman sam sebe izraziti. Biti kao svi, isto je kao i ne biti.
O kapetane, o moj kapetane. Puno mi znači ljubav, vjera i iskrenost. Puno mi znače prijatelji. Puno mi znači ovaj svijet takav kakav je. Volio bi da je bolji ali nije.
U tom trenutku što nam Bog daje vjerujm da mogu reći koliko volim i cijenim što dijelim trenutke zajedno sa Vama.
“Ne bih dopustio da prođe jedan jedini dan
A da ne kažem ljudima koje volim da ih volim”
Vjerujem da vjere imam.
Vjerujem da prijatelje imam.
Vjerujem da sve ovo nije san.
Vjerujem da u ljubav vjere imam.
Vjerujem da život nije gori od snova.
“Kada misle da se u starosti treba prestati zaljubljivati, ne znaju da stare upravo onda kada se prestanu zaljubljivati.”
Pitate se gdje su odgovori na životna pitanja. Odgovori su u Vama, bili su i uvijek će biti.