Ako odeš…
Jedino što sa sigurnošću mogu reći jest da je napisana za ljubav moga života i da sam onoliko koliko sam znala i mogu pokušala opisati koliko mi znači, koliko uspješno, očito uspješnije nego sam se nadala … 🙂 Zapravo prosudite sami. Ovu pjesmu možete potražiti u 2. Zbirki studentske poezije” za akademsku godinu 2010./2011.
Ako odeš… by Mihaela Vargašević
…i nije da me smeta što nema sunca;
kada ga i tako mogu zamisliti koliko mi je potrebno…
I nije da mi smeta što je utorak,
meni je dan koji si izaberem…
I nije da mi fale dobri stari prijatelji,
često ih čujem…
I nije da se bojim budućnosti,
samo ne želim da prošlost utječe na nju…
I nije da mi nedostaješ,
samo više ne znam živjeti bez tebe…
Ako odeš?
A možda jednom odeš.
Možda ti dosade moje nježnosti i poljupci,
moje ruke i boja glasa,
možda ti dosadi što ponekada
nemam granice…
Možda ti postane naporno
sve ono što ti sada mami osmjeh…
Ako odeš?
Ne, više ništa neće biti isto…
Promijenio si me za sva nadolazeća vremena…
Više ne bih imala snage
predavati se tuđim dodirima,
kada znam da sam one najbolje primila od tebe…
Više ne bih dopuštala drugim usnama da ljube
ove koje pripadaju samo tebi…
Svi koji bi pokušali stati na tvoje mjesto
samo bi bili kažnjeni mojom blizinom
i lažnom nježnošću…
Niti jedan trenutak ne bi mogao odisati
samo nama znanim savršenstvom
u koje smo tako,
naizgled slučajno,zaplivali…
Ako odeš?
(A nemoj ako baš ne budeš morao)
Ponesi moju ljubav
i snove koje sam složila oko tebe i u tebe,
ponesi trenutke nježnosti
koje smo sakrili od pogleda vanjskog svijeta…
Ponesi svaku minutu sna i osmjehe..
Ako odeš…
Ni šetnje ulicom više neće biti zadovoljstvo;
kolači će poprimiti okus gorčine,
tramvaji će promijeniti smjerove kretanja…
Ako odeš…
Morat’ ću se sklanjati pod kišobrane,
prestati uživati u glazbi i pivu….
Ako odeš…
Neće me radovati gradsko cvijeće,
napisani stihovi,
slučajni susreti,
miris cigarete,
gradovi na čijim smo ulicama
prosuli dijeliće sebe…
Ako odeš…
A nemoj,
osim ako baš ne budeš morao…
Treba još nebrojeno mnogo puta
izgužvati postelju čekajući zoru
i moleći jastuke da ne progovore…
Ako odeš…
Mene više nećeš sretati na ovim ulicama,
među ovim ljudima…