Obrazovni sustav

Kod nas utrka od samoga početka nije ravnopravna. Postoje jednaki među jednakima oni koji imaju više novaca dobiju više za manje truda. Oni koji imaju manje novaca moraju dati više sredstava i još više truda da bi dobili manje od bogatih kolega. Sportski govoreći događa se da sustav utrku od 100 metara nekome pretvori u kilometar, nekome u dva kilometra, a nekome trećem u šetnju od samo desetak koraka. To se sve događa jer sustav učenike, đake i studente mjeri sa svim drugim mjerilima osim sa štopericom i metrom.
Ako bi mogli zamisliti sustav kroz neki primjer onda bi to izgledalo… Predmet utrka na 100 metara… Traži se znanje od izrade tenisica, tribina, psihologije gledatelja, učinku temperature zraka, vlazi, vrste oblaka, prijevozu putnika, dakle uistinu gomila informacija. Sve osim korisne srž predmeta tipa tehnika trčanja.
Pismeni ispit odnosno kontrolni kako hoćete najbolje napiše onaj koji od toga svega ponovi od slova do slova kao papiga definiciju kako piše u knjizi ili kako je to profesor/profesorica izdiktirala. To je ocjena pismenog ispita koji o tehnici trčanja nema ništa.
Usmeni ispit je korak u kojem profesor/profesorica ispituje studente kakva je staza noću, kako bi trčali po ledu, da li bi mogli stazu napraviti između ležećih policajaca… itd. To su uglavnom detalji (trik pitanja) vezani uz više manje sve drugo osim bitnih spoznaja koje bi pomogle u zbilji da nešto sa tim znanjem korisno napraviš..
Upis ocijene dakle dolazi nakon pismenog i usmenog ispitivanja proizvoljnom odlukom nekog profesora/profesorice bez da je sustav izmjerio tvoje vrijeme trčanja, jer nikada nisi imao prilike sebe pokazati u praksi. Dobiješ ocjenu bez da se trčalo, mjerilo vrijeme i udaljenost. Zapravo ne znamo što mjerimo.
Čini se da nitko u sustavu ne želi znati što bi trebali mjeriti jer je to komplicirano i naporno, a još manje imamo ideju što bi sa svim tim trebali postići.
Onda netko spomene kako se u školstvo uložila gomila vreća novaca, jedini problem postaje pitanje. Ljudi moji u što smo uložili da li u stolice, stolove i zidove? Nije da je to loše ali to u ovim vremenima krive stvari, a u pitanju milijarde kuna. Ministar zaprepašten takvim stavom izvali kako su uložili u školstvo i na ICT tehnologiji, opremi i sl. Jedini problem što to užasno puno košta, a onaj sustavni problem koji postoji ni za milimetar se neće pomaknuti na bolje. Time se ne treba nadati popravljanju vrijednosti i korisnosti studija niti će narasti vrijednost znanja studenta koje steknu tokom svog obrazovanja. Problem je isti bilo da je riječ o srednjoškolskim ili fakultetskim razinama.
Zapravo razine i ocijene su prestale imati smisla jer ne dokazuju ništa osim činjenice da je netko uistinu od ovlaštene osobe dobio pečat i komad papira gdje piše da je bio tamo i tamo od tada do tada i da je tome tako. Potvrda znanja danas nije i ne može biti ocjena jer ona ne otkriva nikakvu težinu ni vrijednost uloženog truda i rada, a još manje razinu znanja. Štoviše učenici, studenti sa nižom ocjenom uglavnom znaju više i svrsi prihvatljivije (korisnije) od onih sa visokom ocjenom. To jest paradoks ali je istinit i učestali je primjer.
Uvođenje mature je početak neke priče ali to je skup projekt koji nije ništa dokazao na državnoj razini o kvaliteti školstva, a još manje o znanju. Štoviše jedini rezultat koji je postignut je produženje farse upisa na fakultet sa mjesec dana na ŠEST mjeseci. Takva matura nije povećala razinu znanja za neku korisnu svrhu.
Primjerice moglo bi se maturom otkriti ljude, potencijale za koje bi morali ponuditi kvalitetan fakultetski smjer sa kojim će industrija dobiti najviše koristi od talentiranih i nadarenih ljude sa znanjem za industriju visoko tehnološke osnove koju sustavno zagovara država. Industrija treba specifična znanja i vještine koje su skupe i obuka traju dugo ali daje odlične rezultate kada se zna što se treba postići. Zapravo sustav godinama ima iste fakultete iste smjerove, mijenjaju se imena, a sama suština ostaje ista koja nema ni početak ni kraj, a ono najgore nema ni svrhu ni cilj.
Mladi talentirani ljudi sada u ovom trenu spremaju kofere i odlaze negdje preko granice gdje su neke druge institucije, firme prepoznali kvalitete i bez pitanja o ocjenama “uzeli” ono što im treba. Stranci mogu uzeti jer znaju što trebaju i znaju što mogu ponuditi. Mi ne znamo što trebamo, što želimo, a još manje znamo kako to možemo postići. Ukratko zemlja znanja u kojoj nitko ništa ne zna.
Kada govorimo da obrazovni sustav treba reformu onda to znači da treba sustav izgraditi svrsi korisno, a ne zato što drugi imaju takav sustav pa k’o guske u magli kopiramo. Zašto bi trebali učiti o pingvinima i kako se pare kada pingvina u ovim krajevima nema. Zašto moramo učiti o pravu i pravdi kada ni jednog ni drugog nema. Zašto moramo učiti o modernim poslovnim procesima kada takva kod nas ne mogu preživjeti ni dana bez korupcije. Zašto moramo imati bitke između “neću” i “ne ću”, a skoro milijun ljudi bez završene osnovne škole vode sasvim drugu bitku sa puno većim problemom da prežive. Milijun bez završene osnovne škole? Zašto Vlada govori laži i neistine da sustav funkcionira kada sustava generira nezadovoljne, poslovno onesposobljenje i na kraju stvori nove nezaposlene ljude?
Odgovorni će svoju odgovornost i moral zaboraviti, pokušati sakriti istinu za svoj interes ako treba tvrditi manjina je nezadovoljna, ali to je laž. Svi su nezadovoljni od studenta, profesora može se reći i cijela akademska zajednica samo se većina boji reći istinu javno. Boje se da ih ne stigne neka od odredbi iz tisuću i jednog pravilnik o školstvu, dok izgovaraju “DOLE KORUPCIJA, ŽIVIO STZ*!”.
*STZ Sposobnost Talent i Znanje: TREBAMO PREPOZNATI, OBRAZOVATI I ZAPOSLITI!