Promocija tjelesne aktivnosti

Promocija tjelesne aktivnosti
Promocija tjelesne aktivnosti
Promocija tjelesne aktivnosti

Tjelesna aktivnost jedna od stvari koja danas kronično nedostaju u navikama ljudi. Naravno i to treba mijenjati. Ljudi su postali robovi svojih ustaljenih navika. Ljude se uči kako je postavljanje navika ključ uspjeha. Što je točno ako je riječ o učenju, stizanju mnogobrojnih obaveza i tolme slično. Navika nam pomaže da bez razmišljanja i otezanja napravimo odnosno odradimo što moramo. Ljudsko tijelo, bolje rečeno mozak  radnje koje su identične i koje ponavljamo iz dana u dan lako pamti i sa vremenom o njima ne razmišljamo, međutim koliko je to dobro za posao i obveze koje imamo toliko nam ta sposobnost čini medvjeđu uslugu. Najme nakon što uđemo u svijet poslova koje obavljamo nazovimo to “automatski” naš svijet postaje vrlo monoton i vrlo ograničen. U  svakom mogućem smislu. Počevši od umnoga pa do onog fizičkog aspekta. Zvuči možda uvredljivo ili čak jako ludo. Ali to je istina zbog tih navika često pokušavajući se od njih odvojiti stvorimo nove još štetnije od onih prijašnjih. Pokušati ću to objasniti što je moguće jednostavnije.

Kada nam se nešto ne da tada o tome ne razmišljamo da je riječ o posljedici našeg ustaljenog ritma nego da je tu  riječ o nečem što nam trenutno ili općenito nije po volji i kraj priče. Ja tu vidim problem jer fora je u tome što volja ne bira nas nego mi biramo nju. Da znam opet pomalo filozofski zvuči, u praksi to izgleda ovako:”Pomisliš eh danas bi mogao otići van trčati deset kilometara. Pogledaš kroz prozor i kažeš ah danas pada snijeg smrznut ću se i odustaješ. Drugi dan pada kiša, treći je prejako sunce, četvrti imaš posla preko glave….” U konačnici nikada ne odeš otrčati van tih pišljivih deset kilometara. To će neki nazvat lijenošću, neki glupošću, a ja to zovem problemom navika.

Lijenost nije izbor nego posljedica navika. Da je to izbor pa svi bi bili lijeni i nitko ne bi ništa radio i što onda? Međutim ako se ovo poveže kao nastavak na prošlu priču, čak i na onu prije dakle ako smo bića koja imamo volju i možemo donositi odluke. Jedini logični zaključak je da je navika najveće problem koji se čovjeku može dogoditi. Naviku ne možeš opisati sa simptomima jer ih ima bezbroj. Netko ima naviku da radi previše, drugi ne rade ništa, treći se drogiraju, četvrti varaju, peti ne znam ni ja što rade odnosno ne rade… Zbog navika ljudi ponekad bježe od realnosti i problem navike riješe novom navikom koja poprimi teži oblik koju svi znamo kao ovisnost. To je još jedna od posljedica navika koja je problematična.

Navika je milijun i ne možeš otići doktoru i reći patim od učestale navike, mislim ne znam možda bi u biti to trebalo postojati. Formalno navika nije bolest, ali da kažeš da si ovisnik e to je druga priča. Ako si ovisnik dobit ćeš pogled između obrva i tapšanje po ramenu i hrpu tableta za smirenje i tko zna za što još. Sustav tako funkcionira sve se rješava tabletom ili nožem. Tužno ali istinito. Glupost.

Dakle navika nije bolest to je problem i možda je tako i bolje bježimo što dalje od sustava. Dakle kao i sve u život ništa nije samo crno ili bijelo postoji cijeli spektar boja između i neka od njih jednima paše drugima škodi. Većina ljudi ima neku naviku ne kažem da su sve navike loše štoviše postoje dobre navike primjerice redovito pranje zubi, tuširanja, briga o higijeni i tako. Ali ima puno više onih loših koje tako ne doživljavamo kao poslovi koji pretežu istom položaju sjedenja, stajanja, poslovi koji traže automatsko ponašanje, od primjerice korisničkih službi (ljudi po noći na glas u snu ponavljaju fraze sa kojima se javljaju korisnicima). Sve su tu navike. I uistinu da budem iskren u istraživanju za ovaj članak naći razliku između ovisnosti i navike je tako tanka da filc papir stane između ali ipak to nisu iste stvari. Iako smo ustanovili da medicina ne razlikuje te dvije stvari.

E sad da se vratimo na temu o tjelesnoj aktivnosti. Ako već navika jest nešto što ne možemo izbjeći moramo smisliti način kako u život, u tu našu naviku ubaciti tjelesnu aktivnost. U suštini problem naših navika leži u tome što tjelesna aktivnost zadnje što dolazi u našu naviku. što zbog vremena, što zbog naših “problema” tko će nas vidjeti, pričati i tome sl… svi znate o čemu govori! I svi znamo kako je tjelesna aktivnost dobra za naše zdravlje pri tom misle na ono fizičko no upravo jedna od mogućih pomoći u liječenju navika je to što nam fali, tjelesna aktivnost. E sad ako se netko javi da on cijeli dan diže kutije u skladištu, moram razočarati ali to se ne piše pod tjelesnom aktivnošću nego pod budućom profesionalnom bolesti/ma. Aktivnosti koje pretežu istom položaju sjedenja, stajanja, kretanju potiču mozak na automatizam i stvaraju tu bezbolnu naviku. Sad svi koji na poslu sjede i kartaju karte na računalu umjesto da trkeljaju po excellu/wordu na žalost su ipak u lošijem položaju nego oni koji se kreću automatiziranim radnjama. Ne klikanje po mišu se ne smatra teškom fizičkom radnjom iako je automatizirana. Ah….  taj moderan svijet…

Da skratim kako u naviku staviti tjelovježbu? Amerikanci to rade tako da zaposlenima uplate “jim” i poslije posla moraju poništiti karticu da su sat vremena kao prasci trčali po trakama jer dobiju bonus za taj napor. To je cool ali ako se mene pita nije baš zgodno rješenje. Prvo da li želim vidjeti kolegicu mokru od znoja i osjetiti kako zaudara ne znam možda .. ali nekako ne znam kako bi se drugo jutro pogledali u oči… a to se budimo realni obično dešava mislim to sa pogledom jel…

Da se vratim na temu predlažem nešto bolje. Uvijek je bolje neku novu aktivnost krenuti sa nekom totalno nepoznatom grupom. Najčešće sa nepoznatim ljudima imamo šansu uspjeti. Nemaju nikakva predrasude, nemamo nikakva očekivanja tako psihološki problem nestane. E sad u velikim gradovima ljudi kažu pa u kvartu me svi znaju pa odu u susjedni, a onda krene pa to mi je daleko, pa to troši puno vremena itd… U selima pa di ću ja sada otići itd. Sigurno ne poznaješ sve u kvartu ili selu. Jednostavno je bitno da je nova atmosfera novi ljudi pa taman da se iz vrtića sjećaš kako si neku sada već zgodnu tetu žvalio kao mali… To se sada ne računa! Sada važi da tjelovježbu radiš za sebe, zbog sebe i radi sebe. Kad nešto radiš za svoje dupe neka ti ništa ne bude teško i pronađi vrijeme za tjelesnu aktivnost jer ti koristi i za tijelo i za um! A kada radiš nešto za sebe tada možeš biti sam sa svojim mislima, možeš odlutati od navike i od razmišljanja o svemu što te taj dan mučilo i misliti pozitivno o novom danu, o novim mogućnostima koje jutro donosi.

Pozdrav!

The bird says
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.