Savjest

Nakon dugo vremena napisat ću nešto što je iskreno, jednostavno, a opet komplicirano ovisno kako se shvati. Kada netko sa dvadeset i kusur godina napiše članak obično se u njemu gleda da li svaki zarez i svako slovo stoji k’o vojnik po propisu i zanemaruju misao cijele priče. Ljudi svoj posao rade kako znaju i umiju. Nekad bolje nekad lošije. No razlika u klasi ljudi je u onom što se ne vidi, ne zna i ne čuje. Drugačiji sam, iskreniji sam i užasno naivan. Zapravo to nije baš točno. Ono što ljudi žele vidjeti to i ostavim da vide, šutim. Diviti se zbog toga ili okretati glavu meni je svejedno ne trebam biti centar svijeta.
Danas imam jednu misao, jednu svoju priču koju zovem savjest. Ljudi su stvorenja poput životinja. Apsolutno u ničemu se ne razlikuju od životinja. Ljudi žive u brlogu ogromnih gradova, poput čopora love plijen uzgojem bezbroj životinja, razmnožavaju se i hvale se time na internetu kako bi postali prvi među prvim budalama u brlogu. Ljudi žive bezbrižno sa obiljem hrane, plijen su životinje koje smatramo tako primitivnima. Sa njima punimo naše hladnjake. Što veći hladnjak to je čopor, obitelj boljeg statusa. Čisti dokaz da nas ništa ne razlikuje od životinja osim jedne, jedine stvari. A to je savjest.
Savjest nema boje, nema okusa, nema specifično stanje. Ne postoji lijek da dobiješ savjest. Ali postoji sustav koji tu savjest uspješno skoro pa kiruški odvaja od svakog pojedinca. Životinja nema savjest ali ima instinkt, ima strah i ima nagon da bude oprezna. Ljudi i to imaju. Imaju to u svom genetskom kodu. No lutrijom evolucije dobili smo i svijest da vidimo, osjetimo i razmišljamo o onom što nas okružuje. Da bi postojala kočnica da sve što svjesno radimo ne bude naopako dana je tanka nit savjesti svakome.
Zašto govoriti o savjesti, svijesti? Zato što danas nismo samo u krizi ekonomije, niti politike već u jednoj puno goroj i većoj krizi. Krizi svijesti i savjesti. Novac je samo sredstvo koje nema svijest, nema pamet i nema inteligenciju. Novac je samo način pretakanja iz šupljega u prazno ali doslovce.
Neki bi se ovome nasmijali, neki protivili, ali to su činjenice. Životinja novac ne treba da opstane. Ali izgleda da ljudi trebaju. Toliko smo slični životinjama, a želimo tako daleko od njih pobjeći. Ako postoji netko gore zasigurno se dobro smije, ni sam toliku dramaturgiju nije mogao zamisliti. Životinje koje su primitivnije po svim udžbenicima, po svim mudracima, nadmudrile su ljudsku rasu.
Da ovo kojim slučajem čita neki političar, direktor, fratar, predsjednik, premijer možda bi svijet već sutra bio drugačiji, ali zapravo mislim da oni ne mogu shvatiti o čemu govorim. I nisu krivi što to ne razumiju jer sami sebi su izgradili kult ličnosti, sustav koji samo daje novac, a da nikad i ne moraju pitaju od kuda i kako je došao. Novac je tako relativna stvar. Kada ga nemaš svijet vidiš puno jasnije, kad ga imaš puno ne vidiš ništa više od svog frižidera i prokletog svjetla u njemu. Možda bez novca nemaš svjetla u frižideru ali po svemu drugom imaš priliku biti bolji čovjek sa svijesti i savjesti, a ne životinja. Sa ogromnim novcem postaješ najprimitivnija životinja i još nekoliko puta gore stvorenje.
Čovjek je jedino biće na svijetu koje može svoju riječ pregaziti, svoje obećanje prekršiti, i drugome napraviti štetu, bol i patnju, a da pri tome ni trunka grižnje savjesti ne osjete jer taj osjećaj novac “izliječi”. Novac je natjerao mase da pognu glavu u svoj posao i da rade od danas do sutra. Rade za ništa. Rade tek toliko da plate struju za svoj mali frižider i svjetlo u njemu. Dive se bojama televizora i kliču Odu radosti kada plaćaju RTV pristojbu. Vesele se kao mala djeca nevino i bezbrižno ali samo u snovima, ako stignu sanjati.
Rade i subotom i nedjeljom. Rade nedjeljom jer ti “mali” ljudi valjda ne vjeruju u Boga i ne trebaju dan odmora. Bogati ljudi ne rade ništa, doslovce ništa. Sele novac iz jednog mjesta u drugo, iz švicaraca u zlato, iz zlata u naftu iz nafte u dolare i onda opet nazad u zlato i tako u krug. Zarada uvijek dolazi preko onih “malih” ljudi. Mali ljudi idu autom na posao, tramvajem, busom, peglaju, kuhaju, nemojte nikome reći ali mali ljudi su “motor” svijeta.
Bogati ljudi miljarderi voze skupe aute, zapošljavaju tisuće žena i muškaraca, zaposlenici su presretni jer imaju posao za 2,300 KN. Bogati ljudi upravljaaju svijetom oni su vozač “motora”, a čini se da je vozač podosta opijen nerealnim pogledima. Čitavu tu farsu kaptializma oni “moralni” i “pošteni” važu svojim interesima i pokazuju lutanjem po Saboru i Vladi, prave se facama i stvaraju drame i farse. Ljudi u Vladi i Saboru grade sustav kako bi bogati imali više, siromašnji još manje.
Sve je jasno jer novac ne poznaje stanje gladi, ne poznaje stanje sreće, ne poznaje ni tugu, ni veselje, ni bol ni patnju. Novac je bezosjećajan. Ljudi koji upravljaju novcem bilo da su to dobili po zasluzi bilo po vezi preuzmu tu vrlinu novca. Postanu bezosjećajnija bića jer nemaju više svijest ni savjest.
Kada bi se iz ove priče jednoj osobi potakla ta nit savjesti da postane svjesno biće, tada bi to bio moj uspjeh. Moja sposobnost, moja vrlina ono na čemu drugi mogu zaviditi, ono što mi ne mogu oduzeti niti ukrasti. I znam ako bi to upalilo većem broju ljudi bilo bi svima jasno zašto su ljudi na prosvjedima i za što se bore. Ljude ne treba zanimati spas novca, ne zanima nas da li će bogati izgubiti milju ili miljardu, nebitno je, ionako su ti ljudi potrošili toliko koliko prosječna osoba neće u deset naraštaja. Vrijeme je da se kaže moćnicima bez pokrića da su neke stvari propale i da su po svemu sudeći zaslužili da postanu nula. Po meni bitno je da li ćemo konačno biti svjesni i savjesni ljudi. Savjesni direktor, savjesni policajca, sudac, profesor, premijer, fratar, predsjednik. Kapitalizam je kapital, novca. Savjest nas jedino može spasiti od sustava novca bez osjećaja.
Ali dobro ako smo već postali toliko tupavi na emocije, na patnju i bol drugih. Treba okrenut sustav naopako. Složit ćemo se vjerojatno svi da neka pravila igre moraju postojati. Ali ne kao sad, da od šume propisa ne vidimo stablo, a kamoli granu pa svako radi kako se njemu sviđa. Tome treba doći kraj. Ljudi su osjećajna bića i vrijeme je da se konačno to stavi u slovo zakona. Zakona ne treba biti puno ali trebaju biti jasni, odrješiti i pravedni. Ako je nepravda neka bude pravde. Ako je netko ukrao neka to vrati. Ljudi mogu i moraju raditi. Ljenčarenje nije poanta priče. Raditi i pošteno zaraditi je nužna atmosfera koju treba stvoriti. Ja radim danas i za 30 dana rada na moj račun dolazi nagrada. Ja radim pet/šest dana u tjednu ali 7 dan je moj dan. Poslodavac to ne smije shvatiti radnik će raditi 180 dana bez nagrade, jer se nitko ne buni, pa ću mu onda nešto dati pa će on onda biti jako sretan. Direktor mora shvati da od zraka, obećanja i priče više nema koristi da je to propali sustav i da će on imati štetu, suđenje i u 30 dana biti iza rešetaka. Direktor koji shvati da je obilje svega prošlo vrijeme ima kakve, takve izgleda za uspjeh.
Priča je sada svugdje ista, školstvo, sudstvo, zdravstvo, promet, turizam, poljoprivreda, trgovina, vi meni recite bilo što i bilo gdje i naći ću barem jedan krupni sukob interesa, barem jednu aferu i barem jednog šefa sa autom skupljim od plaće koju prosječni mu radnik zaradi tokom cijelog života. Da to je naš sustav u koje živimo. Promjene trebaju sada, danas, sutra i još dugo nakon sutra. Neću dalje, nastavit ću šutjeti. Ali ovome nije kraj ni približno. Vjerujte tek je počelo.