Svi, pa i oni su (pošteni) ljudi!
Poštenje je riječ mila, svakom menadžeru daje stila. Ponekom (bivšem) ministru zacrveni obraz poput ljute meksičke papričice. Poštenje nije u nacionalnom sustavu vrijednosti. Poštenje nije ni u obveznim vještinama ni preporukama niti za jednu časnu političku funkciju. Zbog toga čast nije što je bila i sad ne znači išta. Poštenje jednako tako. Hrvatski model poštenja koji se uporno već godinama njeguje doveo je društvo na rub propasti. Dugogodišnja pljačka, laganje, varanje, izigravanja obećanja, za posljedicu ima nisku razinu kulture, tolerancije, loše obrazovanje, loše zdravstvo, male plaće i mirovine, siromašnu blagajnu i državu dužnu kao Hrvatska. Nema te studije, nema tog ministra i “rodijaka” koji može uvjeriti mene i ovu svekoliku javnost da je sve apsolutno u redu i da je sve to normalno. Ministar više nije sveta krava. Prošlo je vrijeme kada se svemu vjerovalo i kad su svi odmahivali rukom na oporbu i govorili ZNA SE! Da se išta znalo ne bi danas bili tu di jesmo. Da se znalo tko nam na vlast dolazi opet danas ne bi bili tu di jesmo. Danas jedino znamo da je cijena kupljenih i politički neaktivnih ili nezainteresiranih građana toliko velika da ni cjelogodišnji rad nije dovoljan da se kriva rijeka ispravi. Znamo da je glasovanje po načelu moj mali radi u općini pa ću za tu stranku glasat ma koja god to bila dovela do toga da sada ni mali ni roditelji nemaju više posla. A trebalo je biti sve bolje jer zna se.
Nije to nikakvo pljuvanje više niti vrijeđanje, niti su ovo upozorenja niti bilo šta. Mi smo naprosto prošli granicu razuma, ukusa, poštenja, pravednosti, financija, naprosto u svakom pogledu prošli smo mogućnost da stisnemo kočnicu i kažemo ništa strašno pogriješili smo idemo nazad i ispraviti. Ne! Sada se nalazimo u jednosmjernoj ulici, nazad ne može, al gore može.
U sadašnjem režimu rada Vlade, cilj je povući što više novaca od svih građana kako bi dala skupinama od interesa i tako kupili birače u izbornoj godini da budu sretni sa sitnim mrvicama i glasovali za opstanak takve politike.
Dogodit će se izbori to je sigurno. Promijeniti će se vlast i to je sigurno. Kako to znam nije važno. Međutim jedino što jest važno i ostaje pitanje, hoće li od ove države ostati išta, da bi se uopće imalo što spasiti? Spašavanje utopljenika je rizik koja nova vlada mora preuzeti, međutim treba znati da utopljenik u nekom broju slučajeva mora potonuti sa spasiocom. Na žalost čini se da se nalazimo upravo u tom scenariju.
No od svih mogućih sektora samo jedan daje malo nade da unatoč svim mogućim varijantama privatizacija, pretvorbi, reformi, usklađivanja i čega sve ne je u stanju preživiti sve te eksperimente. A taj sektor je turizam. To je jedini indirektni izvoz koji imamo i jedini sektor koji se teško može utopit ma koliko god se parazita na to objesilo. Međutim turizam je čvrsta ali vrlo kruta tvorevina. Čim malo napukne opuštenost svijeta zbog epidemija, vulkana, potresa ili uragana nastaje panika i turizam postaje životna avantura koji mnogi plate životom, i zbog toga odustanu ići iz svoje kuće, a kamoli iz svoje države.
Na nama časnim i poštenim građanima je dužnost da izaberemo i takve političare. Politika nije kriva što su ljudi pokvareni, niti je politika sama po sebi loša.
Politika je neophodna za svako društvo, međutim korisna je samo ako ju časni ljudi vode na pošteni način.